U punih dvadeset i osam godina samostalne države Hrvatska je iznjedrila tek jednu ozbiljnu lijevu političku stranku. To je, znamo svi, Socijaldemokratska partija Hrvatske, koja je po nekakvoj inerciji još uvijek druga najjača ovdašnja stranka. A onda su, u svega desetak posljednjih dana, formalizirane čak tri lijeve opcije, koje pretendiraju zamijeniti monopol SDP-a na lijevo-liberalnoj sceni.
Tako će Anka Mrak Taritaš Amsterdamsku koaliciju proglasiti uvjerljivom alternativom, ignorirajući Socijaldemokratsku partiju jer “SDP je svoju šansu i obvezu, nažalost, prokockao. SDP se treba konsolidirati, proći svoju katarzu, a nakon euroizbora vidjeti gdje su i kako su”, a Dalija Orešković forhendom odbaciti mogućnost podčinjavanja SDP-u i vehementno objasniti kako ulazak Zorana Milanovića ne može pomutiti njezine planove. “Naš cilj je pobjeda na parlamentarnim izborima. U tu kombinaciju, kako vidimo, Milanović se ni na koji način ne uklapa”, glasi samosvjesna poruka adresirana i Milanoviću i Davoru Bernardiću. Komplimentirat će joj nekadašnji predsjednik Stipe Mesić, koji ju je proglasio novom zvijezdom hrvatske politike objašnjavajući da je Dalija Orešković shvatila koji su problemi u društvu i kako ih riješiti. “Mislim da ima potencijala, jednom sam u društvu rekao: ‘Zvijezda je rođena!’ Mislim da ima šanse”, reći će Mesić.
Ukratko, počinje otvoreni sukob na ljevici. U ovom trenutku o ishodu se samo može nagađati - možda će Dalija Orešković ili Amsterdamska koalicija do kraja godine doista preuzeti uloge opozicijskih stjegonoša, ali, realno, već za nekoliko mjeseci se mogu ispuhati, ako kiksaju na europskim, a onda, i predsjedničkim izborima. To što trenutno glasno kukuriču ne garantira da za devet mjeseci neće završiti u loncu. Međutim, žele li uspjeti, u ovom trenutku njihov glavni suparnik nisu HDZ i Andrej Plenković, nego SDP i Bernardić. U politici postoje etape, u prvoj se treba etablirati i preuzeti primat među vlastitim biračima i onima koji se dvoume glasati ili apstinirati, pa nakon toga krenuti u obračun s HDZ-om, desnicom, Crkvom i neoustaškim apologetima.
A to znači borbu za onih 30-35 posto biračkog tijela, koje glasa za stranke građansko, lijevo-liberalne orijentacije. Koje je potpuno dezorijentirano, za što najveću krivnju snosi SDP kao glavna stranka na lijevoj strani, koja je iznutra potpuno dezorijentirana, a na van marginalizirana. Dok u Zagrebu novu političku platformu najavljuju lijeve stranke koje su jedina ozbiljna ugroza Bandićevoj superhik vladavini, Dalija Orešković iz tjedna u tjedan bilda vlastiti rejting, a Amsterdamska koalicija mobilizira potencijalne birače, SDP vlastitu budućnost vidi u prošlosti pa bernardićevci vraćaju Ivu Josipovića, a oponenti zazivaju povratak Zorana Milanovića. Iako je rješenje na suprotnoj strani jer SDP-u trebaju mladi aktivisti čiji će entuzijazam pokrenuti stranku i vratiti mlađe glasače, a ne gubitnici, koji bi se sada trebali reinkarnirati.
Samo što sličnu grešku čini Amsterdamska koalicija, koja je nastala dogovorom četiri liberalne i regionalne stranke. Kada ih je napustilo Pametno, kao da su se uplašili i koalicija se sve više pretvara u bosanski lonac u koji su ubacili HSS, HSU, PGS, Laburiste, a uskoro stiže i Mirando Mrsić. Umjesto bombardiranja javnosti novim idejama i perspektivnim licima, Anka Mrak Taritaš i društvo misle kako će uspjeti stavljanjem na hrpu buljuka propalih strančica. Ako unutar ljevice misle pobijediti na ovaj način, džaba su krečili.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....