Kratka povijest ledene škrinje i jedno međimursko ubojstvo

Povijest kućnih zamrzivača, ledenih škrinja, ledenica u našim krajevima započinje u doba “politike ekonomske stabilizacije”, kada je na čelo Saveznog izvršnog vijeća (vlade SFRJ) došla Milka Planinc. Inflacija je proglašena najvećim, pa i nepobjedivim neprijateljem nacionalne ekonomije, a jedini spas vidio se u radikalnom suzbijanju osobne potrošnje. Proizvedene su umjetne nestašice ulja, čokolade, kave i benzina, te povremene nestašice medicinske vate, higijenskih uložaka, toalet papira u rolnama (sjeća li se još netko slaboupijajućeg toalet papira u listićima?), te koječega drugog, što je kod građana u samo nekoliko mjeseci stvorilo zlokobnu naviku stvaranja kućnih zaliha, najprije deficitarnih, a onda i svih drugih proizvoda.

Nestašice mesa nije bilo, niti je moglo biti, budući da je snabdjevanje mesom u velikoj mjeri bilo prepušteno zakonima slobodnog tržišta. Na sve su strane cvjetale privatne mesnice, postojao je kult privatnih mesara, koji su se nabavljali meso od isto tako privatnih stočara i peradara. Međutim, politika štednje i nestašica, na kojoj je uporno insistirala savezna vlada, kod ljudi je stvorila svojevrsnu fobiju da će na kraju nestati i onoga čega ima. Tako i mesa. Osim toga, cijene su rasle onako kako je rasla inflacija, pa onda i malo brže od toga, a ni na čemu se tako dobro kao na mesu nije moglo primijetiti koliko bismo uštedjeli da smo prije mjesec dana umjesto dvije šnicle kupili pola teleta. Jer eto danas dvije šnicle koštaju onoliko koliko je prije mjesec dana koštalo pola teleta.

Na sve ovo se nadovezao i vječni i blagodarni balkanski kult domaćeg. Nema te trihineloze, bruceloze ni neke treće kuge koja bi naše ljude odvratila od domaćeg, svježe zaklanog seoskog mesa, kao što nema ni tog mamurluka koji bi ih odvratio od domaćeg vina. I tako su u prvim godinama po Titovoj smrti, zahvaljujući Milki Planinc, zamrzivači postali najmondeniji komad bijele tehnike u našim krajevima. Bilo ih je po špajzama, kuhinjama, dnevnim i spavaćim sobama u novozagrebačkim i novosarajevskim zgradama i neboderima, dok bi ih u seoskim domaćinstvima, gdje su, ipak, mogli imati i nekakav gospodarski smisao, bilo po dva-tri.

Koješta se u početku u tim škrinjama i ledenim ormarima zamrzavalo: pola teleta, dva-tri tek progledala prasića, pola kokošinjca, šljive i marelice za knedle, ledene kocke s listovima peršina ili celera, ampule interferona uvezene iz Sovjetskog Saveza, za liječenje ovog i onog (da, i to je tih godina među rafiniranijom publikom bilo u modi). Osamdesete su u našim domaćinstvima protekle u zamrzavanju i u pokušajima da se uštedi i ono što je neuštedivo, te da se pobijede i obesmisle prirodni kalendari. Tako da se knedle s marelicama jedu u siječnju i veljači. Na kraju je sve postalo nekako neukusno i gnjecavo.

Svaka pojedinačna povijest skončava u paradoksu i farsi. Povijest zamrzivača u Jugoslaviji tako je završila u opsađenom Sarajevu u ljeto 1992. Ali najprije ono što je tom kraju prethodilo: osjetivši da se približava rat, te nakon slika razaranog Dubrovnika i ubijanog Vukovara na televiziji, Sarajlije su od jeseni 1991. započeli sa stvaranjem ratnih zaliha. Ljudi su kupovali vreće brašna i šećera, dovlačili su kante s uljem, maslom i mašću, da bi onda od nekih doba krenuli s onim što je otpočetka bilo najmanje inteligentno, punili su zamrzivače golemim količinama svih vrsta mesa. Naime, mirnodopska imaginacija bila je u stanju predočiti apokalipsu u kojoj će grad ostati bez svježeg mesa, ali ne i da će jednoga dana trajno nestati struje. Ako je netko čak i to zamišljao, nikako mu nisu mogle biti do kraja jasne konsekvence života bez elektrike. I danas to vrijedi ponoviti: samo onaj tko je proživio mjesec, dva ili, kao moja pokojna mati, tri godine bez elektrike, taj zna čega sve nema kad nema struje.

I tako je 6. lipnja 1992. na Sepetarevcu, Mejtašu i u okolnim mahalama nestalo struje. Nestajalo je nje i ranije, ali bi nakon nekog vremena došla. A tad kako je nestala, nikad više nije došla. I već sutra, najkasnije prekosutra, ljudi su postali svjesni kakve to posljedice ima po njihove zamrzivače. U sljedećih nekoliko dana roštiljalo se i kuhalo po baščama i avlijama, i jelo se mesa toliko da sam mislio da ga nikad više neću jesti. Ali ni to nije bio kraj. Uskoro je, možda početkom sljedećeg tjedna, počelo vonjati iz zaključanih stanova naših susjeda i komšija, koji su se do toga 6. lipnja već bili spasili bijegom iz grada, odlaskom na Pale kod Karadžića ili putem u bijeli svijet, odakle se, iako to još nisu ni znali, nikada više neće vratiti.

I onda bi prošlo još dan-dva, prije nego što bi se ljudi ohrabrili pa da provale u stan, u kojemu će, to su već prethodno znali, zateći nešto što bismo ovom prigodom mogli nazvati masovnom grobnicom naše životne svakodnevice, naših dnevnih snova, maštarija, nada i očekivanja. Ili masovnom grobnicom naše kolektivne proždrljivosti. Za tu su im priliku savršeno poslužile plinske maske (u JNA to su bile - zaštitne maske), koje su svi muški u ona mirnodopska vremena zadužili kao dio vojne opreme, jer teško da bi bez njih bili u stanju isprazniti susjedov zamrzivač od tog nepojmljivog užasa. Od mesa brže i lakše istrunu samo ljudske duše. Ali o tome ćemo drugom prilikom.

Tu je, u tom trenutku, bio kraj povijesti ledenih škrinja, ledenica i zamrzivača u gradskim domaćinstvima. Oni će se pojaviti kao dio bijele tehnike koja će zatim biti pljačkana po gradovima i selima oslobođenim od njihova prethodnog stanovništva, ali tada će već vrijediti manje od svakog boljeg televizora. Civilizacija zamrzivača nestala je kada je nestalo socijalizma. U budućim vremenima ledena škrinja bit će pomalo ekscentričan predmet, svojstven seoskom domaćinstvu, relikt antihrvatskoga totalitarnog režima, Jugoslavije i jugoslavenskog socijalizma, koji ima svoj praktični smisao i svrhu samo u onim rijetkim domaćinstvima koja se ozbiljno bave stočarstvom i poljoprivredom.

Eto, o ovome sam razmišljao čitajući po novinama i na portalima uglavnom oskudne, loše ispripovijedane i polupismene izvještaje o gospođi iz Međimurske županije koja je navodno zatukla sestru, i onda nije znala što će s njom, pa ju je strpala u zamrzivač. I onda je taj zamrzivač sljedećih devetnaest godina veselo brundao, paligasio se u ritmu freonskih mijena, dok se oko njega odvijao život, kroz kuću su prolazile svadbe, rađala su se djeca, umirali su stari, i sve je bilo onako kako u životu jest - sve dok se ne zarati i ne nestane struje. Živa je sestra živjela pokraj mrtve sestre, kao što toliki žive pokraj svojih žrtava, navikavajući se na misao o njima i polako uvjeravajući sebe, a onda i cijeli svijet, da žrtve nisu oni koji su sad mrtvi, nego su žrtve oni koji su živi, jer su ih mrtvi primorali da ih ubiju.

Živjela je sestra pokraj mrtve sestre onako kao što tolika braća i sestre žive pokraj svoje mrtve braće i sestara. Ne samo da su naše zajedničke povijesti, nacionalne ili europske, ispunjene jasenovcima i aušvicima, nego su naša srca ispunjena jasenovcima i aušvicima. I uzalud nam je to što vjerujemo da smo mi u tim jasenovcima i aušvicima bili žrtve. Samim tim što smo živi, jasno je da smo ubojice. Tako i ona sa svojim neuništivim i nepokvarljivim zamrzivačem, usred Hrvatske u kojoj nikad ne nestaje struje. A to što ukućani nikad nisu zavirili u zamrzivač, barem to nije ništa neobično. Pa zar se itko od nas bavi virkanjem po grobovima i po savjestima svojim i svojih bližnjih? Ma, taman posla!

I koga će naši novinari upitati za pozadinu ovoga strašnog slučaja, nego psihologe i psihijatre. A oni, nesretni ljudi, govore. Neki govore jer ih je uhvatilo na telefon, drugi jer im nije mrsko da im se ime pojavi na portalu. A ustvari, oni o tome nemaju što da kažu. Jer što bi mogao reći psihijatar koji je “pacijenta” vidio samo na fotografiji? Njemu se nudi da psihijatrizira stvarnost, onu iz njemu nepoznate, a ni po čemu konfliktne ni socijalno problematične međimurske obitelji, pa onda on, psihijatar, iznosi svoje pretpostavke. Onako kako bi ih mogao iznositi i elektroinženjer. O tom fantastičnom zamrzivaču, kojeg nikada nije vidio, sreo, opservirao…

Za ovu stvar vam, gospodo, treba netko s maštom. Treba vam netko tko će se uživjeti u ulogu preživjele sestre, premda je nikada nije sreo. Koja je to vrsta kompetencije? Ona koju zasigurno ima Kristian Novak. Da ste čitali njegove knjige, znali biste zašto on. Da ste uopće čitali neke knjige, znali biste zašto pisac.