Kosovski Srbi: najveće žrtve Slobine avanture

Danas najmlađa europska država Kosovo obilježava svoj drugi rođendan. Do sada je 65 zemalja priznalo neovisnost te nekadašnje jugoslavenske autonomne pokrajine, među kojima su SAD te većina zema-lja EU i susjeda Srbije, osim Rumunjske i BiH.

Nekoliko sporadičnih incidenata, uglavnom na srpskom sjevernom dijelu Kosova koji funkcionira poput kakva pojasa Gaze, ipak nije eskaliralo u veće komplikacije i nasilje, a nije ni došlo do zazivanog egzodusa Srba. Kosovo svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje, odnosno funkcionira kao “prava” država, premda će do članstva u međunarodnim organizacijama poput UN-a još pričekati.

Ali unatoč tome što Srbija ne dopušta da se Kosovo zaboravi, ono je ipak manje destabilizirajući problem od BiH. Država Kosovo je realnost. Srbija se stalno iscrpljuje u jalovim pokušajima da ospori neovisnost, premda su Amerikanci mentori Kosova. Pokušavaju obnoviti pregovore, a Vuk Jeremić poput kakva štreberskog komsomolca obilazi nesvrstane zemlje s ciljem da ih spriječi u priznavanju Kosova, što sliči na rabotu besposlenog popa te na pokušaj smirivanja strasti unutar vlastita dvorišta.

Kosovski uteg ipak i dalje opterećuje odnose u regiji, a pogotovo uznemiruje domaću političku scenu Srbije te prije svega njene odnose s bivšim jugoslavenskim državama - Hrvatskom, Crnom Gorom i Makedonijom. Kosovo je i jedan od najvažnijih kamena spoticanja u složenim hrvatsko-srpskim odnosima.

Mjera tih odnosa postalo je Kosovo i Srbija svoje frustracije (koje beogradska politička elita nikako ne može sakriti) prebacuje na teren drugih, što ne pridonosi smirivanju situacije.

Kosovo i gubitak njegova teritorija svakako je srbijanska noćna mora. U Srbiji neprestano raspredaju i nariču nad Kosovom, premda ono “ne živi” u Srbiji i sa Srbijom još od rosnog NATO-ovskog ljeta 1999. godine. Kosovo egzistira sa Srbijom tek onako ovlaš na RTS-ovoj karti vremenske prognoze.

Kad Srbija govori o Kosovu, vidi samo izgubljeni teritorij, ali ne vidi Albance. Njih ne spominje. Ali njih ima. Puna dva milijuna. Srbija uočava samo nepravdu učinjenu njoj prije dvije godine, ali se ne želi suočiti s katarzom o kosovskom Sowetu koji je egzistirao desetak godina Miloševićeve vladavine.

Danas se, na žalost, situacija donekle okrenula i kosovski Srbi stjerani su u torove, enklave, nespokojne bantustane, dijelom jer se mazohistički dragovoljno samoizoliraju, a dijelom jer ih na to potiče i srbijanska i kosovska politička atmosfera. Tvrdoglavost Beograda koja kosovskim Srbima, među osta-lim, zabranjuje glasovanje na izborima pa i bilo kakvu integraciju u kosovsko društvo (koje, naravno, i oni čine), zapravo su im medvjeđa usluga i voda na mlin dijelu kosovske političke elite kojoj do mulitietničke države nije puno stalo. Tamošnji Srbi stvarno su najveće žrtve Miloševićeve avanture. I albanski ekstremisti dobivaju alibi u beogradskoj politici.

Srbi s Kosova u enklavama doimaju se poput napuštenog, ruzinavog i ilegalnog broda punog preplašenih i izbezumljenih sjevernoafričkih imigranata, očajnika u potrazi za nečim nepoznatim, koji plutaju uz neprijazne obale Lampeduse i svima samo smetaju.

Iracionalni nacionalizam njima je jedino mjerilo opstanka. Oni se ne žele suočiti s gorčinom i čemerom koju su prošli njihovi susjedi Albanci koji su bili lišeni svega u 90-ima. Čak će radije srebrenički masakr prihvatiti kao svoju pokoru nego što će priznati da je Kosovo bio jedan veliki - Guantanamo.

Sadašnja politička elita Srbije Kosovo je stavila u središte svoje politike i ona se najviše prelama preko susjeda. Kina, recimo, prekida diplomatske odnose sa svima, ma tko god to bio - SAD ili Mozambik - koji priznaju Tajvan. No, budimo iskreni: niti je Srbija Kina, a Kosovo bogme nije Tajvan.

A ako već Srbija nije Kina, zašto se onda Boris Tadić duri i ne želi ni u posjet Mesiću niti na inauguraciju Josipoviću, a Vuk Jeremić lupa uzduž i poprijeko buzdovanom po Hrvatskoj i Crnoj Gori, ali, recimo, sa smiješkom u Beogradu prima američkog potpredsjednika Joea Bidena na proputovanju za Prištinu.

S druge strane, srbijanski veleposlanik u Zagrebu neće izbjeći ni jedan diplomatski prijam na koje uredno dolazi i kosovski mu kolega. Zajedno su, ali ne komuniciraju. Iako su često uvijek zbog toga glavna atrakcija takvih prijama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 12:01