KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ Što sada? Muslimani se sami moraju pobrinuti za ‘crne ovce’

Prošle subote našla sam se na službenoj večeri s novinarima iz Danske. Napad na kafić u kojem se održavala tribina o slobodi govora tog popodneva, pucnjava, dvoje ubijenih i petoro ranjenih - sve je to bila neizbježna tema razgovora. U društvu je bila novinarka. Ispričala je kako je godinu prije sudjelovala u takvoj diskusiji. “Ali, da me pozovu sada, razmislila bih”, rekla je iskreno.

Strah je postao realnost u Danskoj, odakle je - podsjetimo - i krenula cijela priča. U jesen 2005. dnevni list Jyllands Posten objavio je karikature proroka Muhameda. Urednik je bio Fleming Rose, ozbiljni novinar kojem nije bila namjera provocirati, ali nakon toga je krenuo val masovne odmazde u kojem su stradale oko 200 ljudi. I sada se teror, preko Pariza, vraća kući. Nije važno što je, prema svemu sudeći, Abdel Hamid El-Hussein, 22-godišnjak palestinskog porijekla, djelovao sam, odnosno nije bio član nikakve terorističke ćelije, nego samo frustrirani mladić iz getoiziranog predgrađa. U njegovu je činu simbolično upravo to da se teror vraća odakle je krenuo. Značajno je da je ubijeni napadač tek bio izašao iz zatvora gdje se, kao što je često slučaj, zarazio ideologijom muslimanskog radikalizma.

U Europi je objavljen “rat protiv terorizma” i novonastala situacija pomalo podsjeća na rat. Ne samo po povećanom broju i vidljivosti snaga reda na ulicama Pariza ili Kopenhagena nego i po reakcijama poput ove danske novinarke. Stvorena je, naime, određena psihoza koju, osim postojanja neprijatelja, karakterizira nesigurnost. Što sada? Kako se dalje ponašati? Da li se praviti kao da se ništa nije dogodilo i pokušati živjeti sa strahom, kao nakon eksplozije u podzemnoj željeznici u Londonu 2005. ili New Yorku nakon 9/11; i dalje bez zadrške (bez cenzure ili samocenzure) objavljivati karikature kao Charlie Hebdo; održavati tribine; ukratko, ustrajati na principu slobode izražavanja? Ili možda ipak trebamo razmisliti prije toga, svjesni rizika u koji se upuštamo kao sudionici. I što će u tom slučaju učiniti publika - hoće li se uopće pojaviti? Kako će, na primjer, prisutni gledati crnomanjastog muškarca s ovećom duguljastom torbom koji možda dolazi s treninga - a možda i ne, tko će znati? Sumnja je izletjela i neće se vratiti u Pandorinu kutiju. Unijeti nesigurnost i omesti normalno funkcioniranje društva i jest cilj terorističkog akta.

U političkom smislu, zapravo je tragično koliko islamisti i teroristi štete muslimanskom stanovništvu Evrope. Teror izaziva reakcije od ksenofobije i rasizma do fašističkih ideja i pokreta, što sve ide na ruku desnim partijama. Ako se partije poput Nacionalne fronte Marine Le Pen domognu vlasti na antiimigrantskom valu, imigranti bi mogli iskusiti mjere koje će ih natjerati da zažale što ranije nisu radikale zaustavili sami. Teško je provesti bilo kakve mjere koje bi pomogle riješiti ove akutne situacije s radikalizacijom mladih, ako se sredine iz kojih su potekli u tome ne angažiraju i same.

Svi su ti mladi nečija djeca, susjedi, učenici, prijatelji. Otac ubojice El Husseina izjavio je da nije imao pojma što misli i vjeruje njegov sin. Teško ga je kriviti za to. No, iako muslimanske zajednice u Francuskoj i drugim zemljama u Europi naglašavaju kako ih ne treba suditi po nekoliko radikala i da se većina ne identificira s njihovim vrijednostima, njihovo distanciranje na riječima više nije dovoljno. Naravno da se sada još više aktualiziraju klasična pitanja o integraciji i asimilaciji imigranata, o toleranciji, sekularnoj državi te o odnosu manjine i većine. I da velika nezaposlenost i kriza otežavaju situaciju. No, muslimanima je najviše u interesu da se, uz pomoć društva, pobrinu za svoje “crne ovce”, već i zato što zajednicu dovode u opasnost od izolacije i demonizacije.

Nakon terorističkog napada u Parizu, gradonačelnik Rotterdama Ahmed Aboutaleb, i sam musliman, postao je instant-zvijezda pošto je izjavio, govoreći o radikaliziranim imigrantima: Ako im se ovdje ne sviđa, neka odu iz Danske! Isto je ponovio je neki dan na CNN-u uoči skupa o borbi protiv terorizma u Washingtonu, kamo je pozvan. Hvaljen zbog ovog stava kao “hrabar”, gradonačelnik je u krivu barem koliko i premijer Izraela Benjamin Netanyahu koji nakon napada u Parizu i Kopenhagenu poziva Židove da se presele u Izrael. Aboutaleb zaboravlja da govori o danskim građanima. Iako druge vjere, muslimani u Danskoj imaju jednaka prava kao i ostali građani. Danska je i njihova zemlja i nitko ih nema pravo tjerati odatle, čak ni kada prekrše zakon. Treba im suditi kao i ostalim Dancima. Kad imaju socijalnih problema, njima se treba baviti kao i u slučaju drugih građana. El Hussein je rođen u Danskoj, kuda je on to trebao otići?

Zamislimo sada kako gradonačelnik Zagreba govori o Romima (ili bilo kojoj drugoj etničkoj manjini!) pa kaže: Ako im se ovdje ne sviđa, neka odu iz Hrvatske. Nitko ih ne sili da žive ovdje. Ustvari, to smo već čuli, iako ne od gradonačelnika i iako se nije odnosilo na Rome.