Dosljednost je vrlina, ali tvrdoglavost i isključivost su njeni antipodi. Zato bi čelniku Mosta, Boži Petrovu, umjesto što se ljuti na sve one koji su mu ovih dana stavili pod nos izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika kako neće koalirati ni sa SDP-om niti s HDZ-om, bilo daleko pametnije da iz toga nepromišljenog poteza izvuče pouku. Za početak bi bilo dobro da Petrov samome sebi prizna da je s tom izjavom napravio bedastoću. A kad to spozna, onda bi trebao uvidjeti da mu baš nitko ne bi zamjerio kada bi to i javno rekao. Svatko bi razumio da je to bio potez mladog političara koji nema nikakvo iskustvo na nacionalnoj razini, a kamo li u vođenju veće stranke ili obnašanju dužnosti na nivou državne vlasti, pa si je u svojoj dobronamjernosti vezao ruke.
Da je Petrov iskreno rekao kako je potpisujući i ovjeravajući izjavu o nekoaliranju imao na umu potpuno drugačiju situaciju i razinu odgovornosti od ove u kojoj se sada našao, te da su se stvari promijenile, nitko mu ne bi mogao zamjeriti. Izjava o nekoaliranju se mogla uklopiti u računicu po kojoj Most nije trebao osvojiti više od deset mandata što bi im osiguralo da u Saboru formiraju jak klub. S te pozicije Most bi kroz političko djelovanje u Saboru provodio svoju politiku, a u nekim segmentima je nametao i izvršnoj vlasti. Ali su se karte drugačije posložile. Most je osvojio puno više mandata i njegova se uloga, a time i odgovornost, promijenila. Problem je, međutim, što se paralelno s tim nije promijenilo i razmišljanje Bože Petrova. Umjesto da respektira činjenicu da je Most suodgovoran za formiranje vlasti, a da u sadašnjem omjeru snaga to podrazumijeva davanje podrške jednom od dvaju velikih političkih blokova, Petrov se i dalje hvata za javnobilježnički akt.
Uporno tupi da neće ni s jednima ni s drugima, i radi nešto još gore - jedne i druge prisiljava da zajednički (uključujući, dakako, i Most) formiraju Vladu koju ne žele, niti bi realno mogla funkcionirati. Petrov je mogao istupiti pred svoje birače i polazeći od okolnosti na koju nije računao, a to je raspored mandata po kojemu su velike koalicije izjednačene, objasniti im da će podržati onu koaliciju za koju procjenjuju da će iskrenije prihvatiti i provoditi bitne elemente politike Mosta.
Tako bi postupila zrela i odgovorna osoba. Ali, čelnik Mosta se ljuti na sve koji mu spomenu javnog bilježnika i izjavu. Umjesto da nađe izlaz iz situacije u kojoj se našla cijela država, drži se potpisa deponiranog kod notara, muči i iscrpljuje cijeli narod i vuče za nos stranke koje su ostvarile triput bolji rezultat od njega. A to nije niti dosljednost. To je rigidna i autoritarna osobina koja se svugdje, a posebno u politici, uvijek pokazala pogubnom. Čovjek koji nije u stanju priznati svoju pogrešku, nije je u stanju ni korigirati. A kada se suoči s njenim negativnim posljedicama neće ih pripisati sebi, nego drugima.
Petrov, doduše, ima i drugi izlaz. Ako mu je javnobilježnički akt Sveto pismo, onda se trebao zahvaliti SDP-u i HDZ-u na ponudi, lijepo im reći da Most neće koalirati ni s jednima ni s drugima, i izaći na nove izbore. To bi bilo dosljedno i principijelno. Gurati sve žive u istu Vladu koja bi imala neutralnog premijera i nametati modele vladanja kakve smo imali prilike vidjeti u jednopartijskom sustavu samoupravnog socijalizma je već na granici dobrog ukusa. A priopćenje kojim se nastoji još i dodatno pojasniti taj model je takvo da je upitno vrijedi li uopće s njime polemizirati.
Petrov govori o “kapacitetima demokracije”, a da u prvom redu uopće ne naznačuje što to znači. Onda u taj pojam gura svoje postavke o tome kako demokracija ne isključuje dogovor političkih opcija koje su ušle u Sabor o nestranačkom premijeru, da i ministri mogu biti ljudi koji nisu izabrani na listama i tako dalje. Sve to stoji, ali Petrov se gubi u nemuštom objašnjavanju nečega što očigledno ni sam ne razumije.
Naravno da je moguć dogovor o nestranačkom premijeru, moguće su velike koalicije, kao i nestranačke vlade. Ali prvi preduvjet koji Petrov u svojim “kapacitetima demokracije” zanemaruje jeste dogovor. Stranke se moraju dogovoriti da će na čelo Vlade postaviti nekoga izvan politike. Dakle, moraju imati svoje motive zbog kojih to i rade, a ne biti na to prisiljene od neke treće strane. Isto vrijedi i za velike koalicije. U Njemačkoj kao i Austriji one su rezultat dogovora stranaka u koji je svaka ušla svojevoljno prihvaćajući određene uvjete i ustupke.
Osim toga, Vlada mora biti učinkovita. Neka u nastavku “kapaciteta demokracije” nađe bar jedan primjer rotirajuće vlade koja je opstala i postigla rezultate. Nešto slično je bilo u socijalizmu i dijelom postoji u BiH. Zna li Petrov koliko su uspješni ti modeli?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....