Slovenski predsjednik Borut Pahor jedini od predsjednika država na prostoru od Baltika do Jadrana - i Crnog mora, Rumunjska - nije bio u Varšavi na proslavi 25. obljetnice prvih demokratskih izbora iza željezne zavjese, pa nije bio ni na zajedničkom ručku s američkim predsjednikom Barackom Obamom koji je, zapravo, bio sudomaćin tog događaja.
Interesantno je da takav razvoj događaja nije izazvao gotovo nikakvu reakciju u deželi: svi su mediji naprosto prihvatili informaciju Pahorova ureda da je već prije imao dogovoren dvodnevni posjet BiH te da ga više nije mogao otkazati.
To bi djelovalo kao relativno razumno tumačenje kad ne bismo znali koliko je, zapravo, lagano dogovoriti posjet BiH kamo gotovo nitko više ne dolazi, posebno imajući u vidu da je sadašnja politička elita, uzdrmana ovogodišnjim prosvjedima, na izdisaju: parlamentarni su izbori na jesen. Sastanak s Obamom je bitno teže dobiti pa se postavlja pitanje što je nagnalo Pahora na takvu odluku.
Sve je malo jasnije kad tome dodamo put slovenskog ministra vanjskih poslova u ostavci Karla Erjavca u Moskvu: Slovenija je u ovim osjetljivim trenucima odlučila sačuvati čvrste veze s Rusijom. Temeljni je argument ekonomski jer je slovensko gospodarstvo izuzetno ovisno o izvozu, ali ne samo na prostor EU pa onda bivše Jugoslavije - Pahor je prije boravka u BiH bio u dvodnevnom posjetu Srbiji, i to s velikim gospodarskim izaslanstvom, ponavljajući tako slični posjet otprije nekoliko godina dok je još bio premijer - već i na tržište Rusije i bivših sovjetskih republika, posebno onih koje su sada ušle u Euroazijsku uniju.
Službena je Ljubljana, naime, zbog bilo kakvih novih, opsežnijih sankcija koje bi donijela EU protiv Moskve, a koje bi udarale na gospodarsku suradnju, u gotovo paničnom strahu.
Procjene govore da bi u tom scenariju slovenski BDP mogao pasti za 1,5 postotnih poena (riječ je o oko 1,2 milijarde dolara trgovine, a još je važnije što Ljubljana ostvaruje značajan suficit, uvoz je samo oko 400 milijuna), što bi zaustavilo krhki oporavak koji bi slovenska ekonomija trebala zabilježiti ove godine. Još je veći problem pitanje pojedinih slovenskih tvrtki koje imaju razgranate poslove u Rusiji, prije svih farmaceutska kompanija Krka iz Novog Mesta, trenutni biser slovenske privrede, peta po prihodu, a prva po dobiti prošle godine. Krka oko 80 posto svoje proizvodnje plasira upravo na rusko i okolna tržišta: sasvim je jasno da bi sankcije predstavljale ozbiljan udarac Krki, pa i slovenskom gospodarstvu.
Osim toga, ne treba zaboraviti da je Slovenija i dalje vitalno zainteresirana za gradnju plinovoda Južni tok preko svog ozemlja, da je već formirana i zajednička tvrtka s Gazpromom te da su velika očekivanja da bi i taj projekt mogao ojačati gospodarski oporavak. Može se stoga zaključiti da je Erjavec, kao jedini ministar članice EU koji je od aneksije Krima posjetio Moskvu, ondje bio upravo kako bi uvjerio Sergeja Lavrova da u Sloveniji imaju partnera i da je deželi gospodarska suradnja važnija od savezničkih obveza: ili, surađivat ćemo bez obzira na sve. Naime, Erjavec je ondje formalno bio na sastanku rusko-slovenskog savjeta za gospodarsku suradnju.
Erjavca je napala opozicija, ali čak ni to nije imalo pretjeranog odjeka. To se, pak, može objasniti dosta snažnim antiameričkim emocijama u Sloveniji: ove je godine objavljeno istraživanje prema kojem je dežela jedina od europskih zemalja koja gaji ozbiljne protuameričke stavove, štoviše, nalazi se na listi deset najvećih antiamerikanaca na svijetu, uz Iran i Palestinu.
Dakle, Erjavec brine da se sačuvaju poslovi s Rusijom (a možda i neko širenje u nekoj budućnosti), Pahor ne ide na noge Obami kako bi tamo morao pristati na njegov pritisak kad je riječ o zaoštravanju prema Moskvi, a istodobno pokazuje kako Slovenija pomaže Srbiji i BiH, stradalima u poplavama, i gradi mostove za buduće jačanje poslova.
No, takva bi politika mogla Sloveniju dovesti u probleme. Obama je u Varšavi definirao nove strateške postavke sigurnosti istočnih granica NATO-a koje se odnose na energetiku, vojne potencijale i ukupnu buduću suradnju. Može se čak zaključiti da će se unutar NATO-a na istočnom boku formirati novo savezništvo koje će imati dugoročne sigurnosne i ekonomske posljedice - biti izvan toga apsolutno znači biti na gubitku (prema svemu što se čuje, Hrvatska se tu zasad dobro postavila). Zemlje članice Višegradske skupine, a posebno Poljska, zbog toga bi mogle zategnuti odnose s Ljubljanom koja bi to mogla osjetiti na obrani svojih interesa unutar EU.
Austrija pak, kojoj se svojim stavom Slovenija dijelom dodvorava, neće riskirati svoj ugled da zaštiti deželu, Mađarska je pod snažnim pritiskom da smanji veze s Moskvom, a Bugarskoj je jasno poručeno da je Južni tok mrtav. Ljubljana se nada da će ipak iz svega izaći neokrhnuta, ali sasvim je jasno da je zaigrala na vrlo riskantnu kartu i da bi si mogla otvoriti brojne političke i ekonomske probleme i s Washingtonom i s Bruxellesom (s kojima ionako nije u pretjerano dobrim odnosima) te sa svojim prirodnim partnerima u regiji kojima je otvoreno okrenula leđa. Što nitko ne voli.