DAMIR NOVOTNY

KOMENTAR JUTARNJEG Predsjednica je u krivu, Hrvatska neće biti bogaata zemlja još 20 godina

Naš ekonomski sustav temelji se na mješavini nekadašnje političke ekonomije samoupravljanja i klijentelističkog državnog kapitalizma
 Davor Pongračić/CROPIX

Novoizabrana predsjednica u nastupnom je govoru najavila da će “Hrvatska biti bogata zemlja jer ne postoji ni jedan razlog da to ne bude”. Ako se bogatstvo jedne nacije mjeri razinom bruto domaćeg proizvoda i razinom pojedinačnog i općeg blagostanja koje se postiže zahvaljujući visokom nacionalnom dohotku po glavi stanovnika, tada, nažalost, postoje najmanje tri glavna razloga zbog kojih Hrvatska u sljedeća dva desetljeća neće postati bogata zemlja.

Prvo, unatoč članstvu u Europskoj uniji kao jednoj od najrazvijenijih svjetskih regija, domaći se političari i vjerojatno većina hrvatskog društva (potrebno je, dakako, empirijskim istraživanjem provjeriti tu tezu) protive dovršavanju tranzicijskog procesa i jačanju institucija koje jamče razvoj funkcionirajuće tržišne ekonomije. Za razliku od većine zemalja u tranziciji - današnjih uspješnih punopravnih članica EU, hrvatski ekonomski i institucionalni sustav temelji se na svojevrsnoj mješavini nekadašnje političke ekonomije samoupravljanja i klijentelističkog državnog kapitalizma, kakav još možemo vidjeti samo u Rusiji. Ekonomski uspješne tranzicijske zemlje srednje i istočne Europe u međuvremenu su dovršile tržišne reforme i razvijaju svoje institucije po uzoru na zemlje razvijenog Zapada. Privatizacija državnih poduzeća davno je provedena, tako da privatni dio nacionalnih ekonomija u, primjerice, Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj sudjeluje u stvaranju BDP-a (dakle, nacionalnog bogatstva) između 80 i 85 posto. U Hrvatskoj se još 40 posto BDP-a stvara u državnom sektoru, što naše gospodarstvo izjednačava Rusijom, a ne s razvijenim dijelovima EU.

Iako je još 1994. Valentićeva Vlada u svom stabilizacijskom programu kao ciljeve postavila “stvaranje tržišne klime i prikladne vlasničke strukture sa smanjenom ulogom države u gospodarstvu” i “ubrzanu privatizaciju i demonopolizaciju” te “zaustavljanje hiperinflacije, sanaciju banaka i uravnoteženje proračuna” kao pretpostavke za dugoročno održiv rast, od takvih se ciljeva ubrzo odustalo. Hiperinflacija je prestala uvođenjem kune i odustajanjem od ekspanzivne novčane politike, banke su sanirane i privatizirane. Nakon toga su tržišne reforme zaustavljane, a ekonomska politika se za gospodarski rast koristila polugom rastuće domaće potražnje i financiranja zaduživanjem u inozemstvu.

Bez jačanja privatnog sektora u Hrvatskoj u kratkom roku neće biti ekonomskog rasta koji bi omogućio akumuliranje novog kapitala, novi ciklus ulaganja i stvaranja novih radnih mjesta kao glavnog izvora novog blagostanja hrvatskih građana. O tome govori i novoizabrana hrvatska predsjednica. No, privatni sektor u hrvatskom gospodarstvu u kratkom roku nije moguće povećati ako se ne provede novi val privatizacije i privlačenje svježeg kapitala u zemlju. Ne postoji racionalni argument zašto, npr., Hrvatska pošta ili Hrvatska elektroprivreda ne bi bile privatizirane.

Podjednako je nejasno zašto Vlada ne bi prodala svoj udio u Ini kada se preko cijena nafte i plina više ne mogu voditi državne politike. Jedini razlog zašto o pitanju nastavka privatizacije ne postoji političko suglasje, kao jedne od neposrednih Vladinih mjera radi dovršavanja procesa tranzicije, sveopće je promicanje mita o zapadnom “bešćutnom ekonomskom neoliberalizmu” koji podupiru brojne društvene grupe, od ljevičara do crkvenih krugova.

Politička ekonomija EU i uspješnost u ekonomskom razvoju većine europskih zemalja upravo se temelji na otvorenoj tržišnoj ekonomiji, slobodnom poduzetništvu i kretanju kapitala, s naglašenim politikama socijalne uključenosti (ali ne i socijalističkog egalitarizma ili državno-kapitalističkog paternalizma, kako to znaju tumačiti naše političke elite).

Druga važna prepreka ubrzanom rastu hrvatskog gospodarstva u sljedećim godinama zasigurno je rastući ekonomski nacionalizam i ponovno zatvaranje nacionalne ekonomije. Naime, glasovi o potrebi zatvaranja ekonomije i vođenja nekakvih “nacionalnih ekonomskih politika” dolaze sa svih strana političkog spektra. Ponovo se vraćaju teze o novčanim politikama koje možemo samostalno voditi (kao da nam nije bilo dosta hiperinflacije i slabog novca s početka 90-ih), kao i teze da se “nacionalni prirodni resursi” smiju koristiti samo u okvirima nacionalne ekonomije. Sirova nafta ili drvna građa ne bi se tako smjeli izvoziti, već preraditi u proizvode s visokom dodanom vrijednošću. A zaboravljamo na globalizacijske procese i dekomponiranje lanca dodanih vrijednosti koji se odvija pred našim očima.

Hrvatska je mala ekonomija i mora biti potpuno otvorena i na temelju toga graditi konkurentsku prednost na globalnom tržištu. Rast i povećavanje bogatstva može se ostvariti izvozom svega, pa i sirovina. Podjednako tako u budućem će se ubrzanom ekonomskom razvoju morati uvoziti sve, od sirovina do tehnologija i talenata na kojima će se temeljiti razvoj kreativnih ekonomskih djelatnosti koje u EU već čine više od 20 posto u nacionalnom dohotku. Pogledajmo Austriju, Češku i Poljsku. Drugim riječima, hrvatska ekonomija nikako ne može biti samodostatna, mora odustati od ekonomske zatvorenosti i potpuno se integrirati u europske sustave dodane vrijednosti. Pri tome će biti potrebna potpuna liberalizacija, što politički neće biti jednostavno provesti.

Visoka razina javnog duga, koja će uskoro dostići 80 posto BDP-a, također je velika prepreka ubrzanom ekonomskom rastu. Naglo povećavanje javnog duga posljedica je dubokih strukturnih neravnoteža u državnoj potrošnji, koje stvaraju velike manjkove. Iako se još Valentićeva Vlada zalagala za uravnoteženi proračun, središnja država uporno je povećavala potrošnju izvan realnih poreznih kapaciteta.

Visoka razina fiskalne centralizacije omogućavala je izabranim političarima koji su oblikovali središnju ekonomsku vlast da svoje političke rezervoare stvaraju putem visokih proračunskih transfera. Neovisno o tome radi li se o državnoj redistribuciji nacionalnog dohotka preko poticaja za poljoprivredu, javnih građevinskih radova ili visokih mirovina po posebnim propisima, svi su ti transferi isključivali velik dio građana iz ekonomskih procesa i uobičajene tržišne alokacije. Kad se daljnjim povećavanjem poreznog opterećenja dohodaka i potrošnje nije više moglo osigurati dovoljno proračunskih prihoda, središnja je država, umjesto dubokih promjena u strukturi javne potrošnje, stvarala sve veće i veće manjkove.

Ubrzani ekonomski rast, o kojem govori predsjednica, pretpostavlja i provedbu velikih i dubokih promjena i usuglašavanje ekonomskog sustava s najboljom praksom EU, što će joj zasigurno stvoriti brojne protivnike u svim političkim krugovima, pa i u dobrom dijelu njenih simpatizera. No, neka buduća odgovorna ekonomska vlast ipak će morati otkloniti sve prepreke brzom ekonomskom rastu, kakav ostvaruju zemlje srednje Europe, jer politička obećanja (o bogatoj zemlji) ne mogu biti unedogled odgađana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 09:52