KOMENTAR JUTARNJEG Opasan trend u Hrvatskoj: 'Ne želim cijepiti svoje dijete'

Ne želim cijepiti svoje dijete jer većine tih bolesti za koje je predviđena preventiva ionako više nema. Osim toga, gotovo sva djeca u vrtiću u koji ide moja kći ionako su cijepljena pa je tako i ona zaštićena”. Nina pripada “pokretu otpora” protiv cijepljenja, uvjerena da tako štiti svoje dijete od “teških” nuspojava i trajnih posljedica cijepljenja o kojima, kako kaže, čita svakodnevno. No, istodobno vrlo sebično drži da drugi roditelji zapravo trebaju obaviti “posao” u korist njezina djeteta.

Naravno, roditelja poput Nine ima još u Hrvatskoj jer pokret pobijanja koristi od cijepljenja u posljednjih se desetak godina proširio diljem svijeta, i to vrlo agresivno. U argumentaciji se nerijetko koriste lažne studije i poneka nuspojava moguća kod svakog lijeka ili cijepiva pa čak i kad se u konačnici razotkrije da je autor prodavao maglu. Takvi su roditelji i u Hrvatskoj sve češće noćna mora pedijatara, ali i nadležnih institucija. Zbog odbijanja cijepljenja djece godišnje kod sudaca za prekršaje u Hrvatskoj završi tristotinjak roditelja.

Uglavnom plate kaznu osim kad se nađe prekršajni sudac koji presudi da je moguće širenje zaraznih bolesti mačji kašalj prema obrani prava pacijenata, koji u ovom slučaju ionako ne odlučuju već to za njih čini neodgovorni roditelj, a koje onda oslobađa krivnje. Još je žalosnije da se odvjetnica u jednom takvom slučaju hvali kako je to, eto, pobjeda “jer je cijepljenje protiv prolaznih bolesti nepotrebno s obzirom na to da cjepiva mogu imati teške i trajne nuspojave”. Valja se poslije takvih neprofesionalnih riječi anonimne odvjetnice zapitati što li sve dio pripadnika njezine profesije ne bi napravio samo zbog profita.

U stanju su se pretvoriti u nadriliječnike i nadriznanstvenike kojima etika vlastite profesije nije jača strana, a niti svijest o šteti koju čine za ukupno društvo. Naime, tvrditi da je od cijepljenja više štete nego koristi u najboljem je slučaju autistični pokušaj da se napredovanje medicine i produljnje životnog vijeka pripiše nadnaravnim silama koje s ljudima nemaju nikakve veze. Naravno, oni manje fascinirani bjelosvjetskim teorijama zavjere spakirane u cjepivo pitaju se zašto onda deseci tisuća djece u Africi i drugim nerazvijenim područjima svijeta gdje su cjepiva protiv dječjih bolesti nedostatna svakodnevno umiru, a ona u razvijenima, dakako cijepljena, ostaju pošteđena ako ništa ne ovisi o cjepivu.

No, istina je, htjeli to priznati ili ne pobornici bojkota cijepljenja, da su baš zahvaljujući cjepivu mnoge bolesti, nažalost samo u razvijenim zemljama, doslovce zaboravljene, a kamoli da djeca od njih umiru. Protivnici ove vrste zaštite zdravlja odmah na to kažu kako bi onda ako nema bolesti trebalo ukinuti i cjepivo protiv njih.

No, praksa ih demantira jer u trenutku kad padne procijepljenost djece krenu epidemije. Primjerice, još nije zaboravljena epidemija ospica od prije nekoliko godina u Francuskoj. Bila je to posljedica “sljedbe pokreta necijepljenja”, odnosno činjenice da su brojni roditelji podlegli histeriji “opasnih nuspojava cijepljenja” i naprosto nisu učinili ono što im je godinama prije bila rutina - cijepili svoju djecu protiv ospica.

Posljedice su bile tragične jer neki mališani naprosto nisu uspjeli pobijediti bolest. Uslijedila je akcija ponovnog povećanja svijesti o koristi imunizacije pa se situacija ipak popravila, a ospice su ponovno gurnute u ropotarnicu zaboravljenih zdravstvenih nevolja.

No, u pokušaju da se argumentira “moda” necijepljenja ne nedostaje mašte ne samo u Hrvatskoj. Primjerice, u sezoni gripe nerijetko se može pročitati - cijepio se pa dobio gripu! Čak se i autoimune bolesti poput multiple skleroze ili lupusa pravdaju cijepljenjem, a to da je autizam nuspojava cijepljenja unatoč svekolikom višegodišnjem demantiranju znanstvenih autoriteta i dalje se poteže kao argument protivnika cjepiva.

S irealnim argumentima koje upotrebljavaju “borci protiv svjetske imunizacijske zavjere” teško je izaći nakraj, baš kao i s onima koji su uvjerni da će im više pomoći “ruke bioenergetičara” nego dokazano učinkovit lijek protiv neke bolesti. I dok se svakojake gluposti u pokušaju liječenja ili neliječenja koje “prakticiraju” odrasli može tolerirati jer ih, uostalom, nitko i ne smije prisiliti na liječenje ako to ne žele ma koliko štetili svom zdravlju, nedopustivo je da o zdravlju djece odlučuju isključivo pomodni roditelji, po sistemu - vidjela žaba konja da se potkiva..., kao i to da im u tome pomažu neodgovorni odvjetnici i suci.