KOMENTAR JUTARNJEG Niste čuli za MIPIM, investicijski sajam? Nažalost, nije ni Vlada

Dobrodošli na MIPIM. To je najveći svjetski sajam za investicije i nekretnine koji se svake godine održava u Cannesu. Dvadeset tisuća sudionika iz gotovo 100 zemalja jednom godišnje susretne se na Rivijeri i u četiri dana dogovaraju poslove s više od 4000 globalnih investitora. Sa 170 hotelskih grupacija. Sa 6700 kompanija.

Poslovi se dogovaraju na jahtama ili domjencima, nagrađuju se najbolji svjetski hoteli, turistički resorti i tvrtke za nekretnine na planetu. Govore i predavanja drže stvarno eminentni stručnjaci, bilo da su partneri najvećih investicijskih kuća poput Barclaysa i Merrill Lyncha ili profesori s Harvarda i NYU, a pozdravni je govor držao Boris Johnson, gradonačelnik Londona. Za MIPIM dosad niste čuli? Ništa čudno. Nisu ni drugi u Hvatskoj.

Jer, ako jesu, kako je moguće da nitko iz naše zemlje nije sudjelovao na tom sajmu? Osim nekoliko predstavnika privatnih tvrtki - baš nitko. Pa ako i zanemarimo velike igrače i one koji su hit na tržištu, poput Moskve, St. Peterburga, Berlina, Londona, bilo je malo nelagodno vidjeti koliko su se naši susjedi potrudili. Tako su za svaku pohvalu bili štandovi crnogorskog Ministarstva razvoja i Agencije za investicije, Grada Ljubljane, Beograda i srpske Vlade, prisutnost medija RTS, B92, RTCG i drugih, te mnogih privatnih kompanija koje su predstavljale projekte u susjedstvu.

Izostala je i podrška medija. Sajam je održan prije nekoliko tjedana, a osim sporadične vijesti na ponekom specijaliziranom biznis portalu - ništa.

Pa dobro, tko je onda trebao sudjelovati? Možda jedna od neznamimbroj državnih agencija ili netko iz četiri državna ureda. Možda baš netko iz DUUDI-ja. Znate za DUUDI, onaj veliki Državni ured za državnu imovinu koji raspolaže sa 380 tisuća različitih nekretnina po cijeloj zemlji, čiju vrijednost Eurostat procjenjuje na više od 31 milijardu eura.

Među njima, primjerice, i 192 vojna objekta, od čega 51 na otocima, a većina ih zjapi prazna, zapuštena i derutna jer, kažu - nema projekata koji bi ih oživjeli. Crnogorcima su vojni objekti šlag u ponudi - najbolje lokacije i jedan vlasnik, vi se pobrinite da projekt zaživi, a država vam otvara gradilište sutra. Sutra u Crnoj Gori i 7 godina u Hrvatskoj da bager počne kopati i nije neka komparativna prednost. Kako sad približiti svijet investicija kad tamo nije dobrodošla tipična hrvatska terminologija poput: imovinskopravnih odnosa, čekanja dozvole, suglasnosti lokalne uprave, pa županijske, pa državne bez postojanja odgovornosti i krovne organizacije, “privatnih interesa”… Sve te sitnice zbog kojih se mi iz realnog sektora crvenimo kad pokušavamo približiti Hrvatsku strancima koji su se ovdje već previše opekli. I dok pričamo o toj strašnoj babarogi znanoj kao “strani kapital” koji ovdje dolazi samo zaraditi, isti taj kapital bježi od nas jer je previše novca ostavio na zaradi “lokalnim stručnjacima” koji su pak Hrvatskoj ostavili predivan kamen, makiju i 0 novozaposlenih. Pa jesu li tamo trebali biti predstavnici lokalnih vlasti, općina i gradova, turistički djelatnici? Vrlo vjerojatno.

MIPIM je, da se razumijemo, prije svega mjesto druženja, a onda i dobre zabave. Nije jedino takvo mjesto, ali jedno je od poželjnih i upravo u takvom okruženju najlakše se stvaraju novi kontakti. U jednoj sobi za istim stolom može se sresti sve sudionike koji su potrebni da se neki projekt ili investicija ostvari - od idejnih začetnika, ulagača, arhitekata, developera, informatičara, pa onda i predstavnika lokalnih i državnih zajednica i institucija koji sve amenuju i osiguravaju da projekt ne zapne u ladici.

Kao, recimo, IKEA u Hrvatskoj, koja je izgubila 15 godina probijajući se kroz noćnu moru hrvatske birokracije i sitnih interesa.

A koga bi iz birokracije sajam i zanimao kad je zamišljen kao mjesto za brzi protok ideja i prilika. A ne za “komplicirane imovinskopravne odnose” i pogodovanje. Namijenjen je ljudima koji se u svoje zemlje vraćaju sa stvarnim opipljivim investicijama i pritom ostvaruju korist za sebe, tvrtku, zajednicu i zemlju. A ne za ljude koji misle da je vrijednost imovine u visini “ki to more platit” te da je strani kapital došao ukrasti, a domaći podijeliti zaradu sirotinji.

Stoga je uvijek čudno čuti da Hrvatsku iz gliba mogu izvući samo investicije i da investitore dočekujemo širom otvorenih ruku. Pa se čudimo zašto ne dolaze. Dok mi čekamo, drugi po njih odlaze van. Naši susjedi to su već naučili: propuštena prilika je najskuplja.

( Filip Vučagić)