KOMENTAR JUTARNJEG Milanu Bandiću je dosta toga što redatelji dobivaju i 300 tisuća kuna honorara

Gradonačelnik Milan Bandić ne griješi u svojoj uvjetnoj zabrani zapošljavanja u gradskim kazalištima koju namjerava provesti tako što će dopustiti ekstraangažmane, honorarne ili stalne, ali samo uz njegov potpis.

Naputak o uvjetnoj zabrani zapošljavanja odnosi se na sve urede, zavode, službe i ustanove.

Ovdje, međutim, ne ulazimo u opću problematiku, nego govorimo samo o gradskim kazalištima. Iako je legitimna odluka bilo koje gradske vlasti o rezovima u doba krize - teatrima u nekim europskim zemljama davno su srezana sredstva i do 30 posto - u slučaju zagrebačkih kazališta uopće se ne radi o štednji, nego o potrebi Grada da kontrolira isplatu autorskih honorara. Prvenstveno se to odnosi na kazališne redatelje. Gradonačelnik i njegovi ljudi, neslužbeno doznajemo, ne mogu više tolerirati da se redateljski honorari kreću od otprilike 60 do 300 tisuća kuna, gdje postoje slučajevi u kojima redateljeva tržišna cijena doista jest realna, kao i oni gdje njegovi umjetnički dosezi nemaju veze s naknadom. Grad, očito je, želi isti čas dobiti na uvid visinu honorara koju se želi isplatiti redatelju, dramaturgu ili glumcu koji nije stalni član ansambla. Namjera gradskih vlasti, kažu nam njegovi suradnici, nije da Bandić od sada bude apsolutni arbitar u pogledu visine umjetničih honorara, nego je ovdje riječ o početku raščišćavanja problema neracionalnog trošenja i definiranju jasnijih pravila igre u poslovanju. Bandić i njegovi ljudi ne smatraju spornim što kazališta ponekad na honorar uzimaju umirovljenog glumca ili, recimo, studenta s Akademije. Smatraju, međutim, da glumac koji je u sustavu gradskih kazališta, a u svom matičnom teatru nema posla, treba za istu plaću biti na raspolaganju drugom gradskom kazalištu koje bi ga eventualno htjelo angažirati u nekoj podjeli, što je u redu. O tome, među ostalim, gradonačelnik govori kad u dopisu od 9. siječnja spominje “realizaciju učinkovitosti rada kroz upravljanje ljudskim resursima”. Stroža pravila igre, koja sada zahtijeva gradonačelnik, stvaraju i neizravni pritisak na direktore kazališta da oni na drugoj strani, od Vlade, traže ubrzano rješavanje pitanja regulacije zapošljavanja hrvatskih glumaca.

Naime, nitko se ne bi previše bunio na Bandićev dopis, barem ne na onaj aspekt koji se odnosi na ansamble, kad bi direktori kazališta smjeli otpuštati glumce kojima je ugovor istekao, čime bi oslobodili prostor da, u okviru kvote koju im je Grad dao, zapošljavaju one koji im u tom trenutku repertoarno više trebaju. Naime, dok Zakon o kazalištu kaže da se glumci uzimaju na određeno na četiri godine (što se ne odnosi na one koji su ušli u zaštićeni period), Zakon o radu ne podržava tu regulativu i svaki se kazališni direktor u ovoj zemlji boji glumcu ne produljiti ugovor koji je istekao.

Posljedice toga su katastrofalne: zabetonirani ansambli u kojima se ne može zaposliti nijedan novi glumac, ako veteran ne ode u penziju, gdje nema nikakve fluktuacije, pa stalno gledamo ista lica u različitim kombinacijama uloga. Takvim stanjem ne mogu biti zadovoljni ni oni koji su intenzivno angažirani (isto im tako ide na živce da uvijek igraju s istim kolegama) niti oni srednjeangažirani (oni razmišljaju da bi možda u nekom drugom kazalištu dobili bolju priliku). Nisu, konačno, sretni ni oni koji su na ledu, jer glumcima nakon nekog vremena dosadi stalno hodanje po serijama i primanje plaće za nerad u kazalištu.

U tom smislu, nije istina da su svi članovi ansambla HNK koji nemaju dovoljno angažmana notorni neradnici; mnogi od tih glumaca rado bi igrali kad bi imali gdje. Ne bi bilo naodmet kada bi Grad Zagreb - ako počne realizirati ideju da glumac koji trenutno ne radi u svome kazalištu smije biti pozvan za istu plaću u drugo - zamolio Ministarstvo kulture da se u taj sistem uključi i državno kazalište. Neobično je, konačno, što se Sindikat glumaca nije pozabavio time što ćemo uskoro imati vojsku mladih nezaposlenih glumaca, ako sistem zapošljavanja ostane željezan kakav je, nego se, umjesto toga, bavi navodnom neustavnošću izmjena Zakona o kazalištu koje nemaju nikakve veze sa sindikalnim problemima glumaca. Da je situacija na tržištu slobodnjaka iznimno teška, uostalom, potvrđuje i to što je okorjeli freelancer Vili Matula na kraju odlučio ući u ansambl Kerempuha.