KOMENTAR JUTARNJEG LISTA Zašto se Putinovu Rusiju više ne smatra borcem protiv terorizma

Koliko god da je ekspresna aneksija Krima izgledala kao nešto nevjerojatno i nemoguće u 21. st., prošla je i bez ozbiljnijeg suprotstavljanja Ukrajine i bez jasnog i usklađenog energičnog odgovora glavnih međunarodnih čimbenika. Činilo se da je svijet spreman progutati taj eklatantni čin kršenja odredbi međunarodnog prava u interesu izbjegavanja moguće vojne konfrontacije Rusije i Zapada koja bi ozbiljno ugrozila opipljive ekonomske interese ponajprije europskih zemalja.

Ukrajina je bila predodređena kao žrtva na čije će se ponašanje ubuduće moći utjecati, a sanaciju šteta ionako bi, u dugoročnoj perspektivi, trebala provesti Europska unija. Premda pravno, politički i moralno neprihvatljivi, ruski su potezi mogli biti predviđeni kao mogući odgovor Kremlja na zbivanja u bliskom susjedstvu.

Ruska strategija nacionalne sigurnosti kao najopasnije sigurnosne prijetnje određuje, osim izravnih oružanih napada na teritorij, ljude i imovinu, daljnje proširenje NATO-a na istok, destabilizaciju političkih prilika u zemljama bliskog susjedstva izazvanu miješanjem izvana te ugrožavanje ljudskih prava pripadnika ruske manjine. Režiseri državnog udara u Ukrajini, izvedenog bez konzultacija s Rusijom, mogli su pretpostaviti da će ta zbivanja Moskva podvesti pod odredbe svojih strateških dokumenata koji je obvezuju na postupanje.

Kako se Sovjetski Savez nije raspao uslijed ratnog poraza, nije bilo vojne okupacije i prisilno provedene demokratizacije kako je to bilo u Japanu i Njemačkoj poslije 2. svjetskog rata. Ruskoj Federaciji kao sljednici bivšeg SSSR-a pružena je prilika da se voljom svojih građana i političkih elita transformira u zemlju liberalne demokracije. No, društvena osnova, politička kultura presudno oblikovana zakašnjelim velikodržavnim apsolutizmom ruske monarhije i besprimjernim totalitarizmom staljinističke strahovlade, nije bila plodno tlo za brzu uspostavu institucija kakve su na Zapadu izgrađivane stoljećima, a u Rusiji ih zapravo nikad nije ni bilo.

Bez provedene lustracije i bez ekonomske i institucionalne pomoći kakvu je Amerika pružila europskim zemljama u prvim poslijeratnim godinama putem Marshallova plana, Rusija se - nakon traumatičnih devedesetih godina obilježenih divljom privatizacijom i korupcijom koju su poticali i predstavnici zapadnih kompanija zainteresiranih za ekstraprofite na temelju nekontrolirane eksploataciju prirodnih dobara - iz sovjetskog totalitarizma preobratila u državu kojom vladaju pripadnici bivše sovjetske obavještajne strukture nesputani bilo kakvom ideologijom ili višim autoritetom.

Njihova se vlast održava zahvaljujući prihodima od prodaje nafte, plina i drugih sirovina koji su dostatni za financiranje vojske, državnog aparata i penzija. Sjećanja na devedesete danas su svima koji uredno primaju plaće i penzije i uživaju u blagodatima potrošačkog društva podsjetnik na zasluge sadašnjeg režima i upozorenje o tome što bi se moglo dogoditi ako se režim promijeni. A pripadnici režima - nekoliko stotina ili tisuća onih koji donose odluke i prisvajaju većinu bogatstva, kao i oni koji se zbog sitnih koristi koje jamče ugodan život identificiraju s režimom - zainteresirani su samo za to da nikakvih promjena ne bude.

Taj se režim panično boji demokratskih promjena u bliskom susjedstvu jer bi one po logici domino-efekta mogle i u Moskvi potaknuti zahtjeve za promjenu vlasti. Kako ruska povijesna iskustva, tako i iskustva iz recentnije prošlosti govore da je promjenu nelegitimnih režima, uz minimalan organizacijski napor i određnu financijsku pomoć iz inozemstva, moguće izvesti relativno lako.

Ukrajina je, prema zamislima nekih krugova na Zapadu, trebala poslužiti kao besplatan eksperiment kojim će se utvrditi je li ruski režim odlučan i sposoban obraniti se od još jednog pokušaja obojane revolucije. Izostanak reakcije ruske vlasti bio bi protumačen kao znak slabosti. Rusija je reagirala i primorala Zapad da s njom razgovara o rješavanju problema na području koje ona definira kao svoju sferu utjecaja. Izazivanjem i podržavanjem sukoba niskog intenziteta na istoku Ukrajine Rusija je nastojala izboriti se za jamstva da Ukrajina neće ući u NATO.

Ekscesi kakve razularene plaćeničke bande uobičajeno priređuju, kao što su onemogućavanje rada međunarodnih promatrača, mučenje novinara, ilegalna uhićenja i ubojstva nepoćudnih osoba, Rusiji nikako ne služe na čast, ali su ipak služili osnovnom cilju. Uz to, u usporedbi s onim što su SAD i Zapad zadnjih nekoliko godina priredili u Iraku, Libiji, Siriji i Libiji, zbivanja u Ukrajini - koliko god strašna i moralno neprihvatljiva - nisu bila ono najgore što se u medijima moglo vidjeti. Pokazivalo se da Rusija može učinkovito destabilizirati Ukrajinu, što je trebalo rezultirati uvažavanjem ruskih interesa pri donošenju odluka o takvom političko-sigurnosnom aranžmanu u neposrednom ruskom susjedstvu koji bi isključio pristupanje Ukrajine NATO-u i otklonio neposrednu opasnost od prelijevanja ukrajinske demokratske revolucije u Rusiju. Pritom ruski ekonomski strateški interesi u odnosu sa Zapadom nisu dovedeni u pitanje neovisno o parcijalnim sankcijama.

Gubitak članstva u G8 za Rusiju je bio dio cijene koju je bila spremna platiti. Čak i prekid uhodane suradnje NATO - Rusija nije prevelik gubitak. Za Putinov režim puno je važnije bilo odrediti onu mjeru neprihvatljivo agresivnog ponašanja prema Ukrajini koja europske ekonomske partnere, ponajprije Njemačku, neće primorati da počnu preispitivati svoje dugoročne ekonomske aranžmane s Rusijom, uključujući opskrbu plinom. Pritom je rusko vodstvo vješto koristilo činjenicu da američki i europski interesi u kontekstu ukrajinske krize nisu identični. Europa, zaokupljena rješavanjem posljedica ekonomske krize, primarno je zainteresirana za rusko tržište i za sigurnu opskrbu energentima. Ključni američki interes je da, primoravši rusko vodstvo da svoj panični strah od proširenja NATO-a na istok iskaže primjenom sile protiv zemalja koje taj interes ne uvažavaju, upozori Europu na to koliko je opasan njezin veliki istočni susjed i da podigne cijenu svoje zaštite koja je, nakon svršetka Hladnoga rata i nestanka komunizma, znatno pala. Usto, prekidanjem kanala za opskrbu plinom iz Rusije Europa bi u dogledno vrijeme mogla postati tržište za američki ukapljeni plin.

Smanjenje prihoda od prodaje energenata moglo bi u Rusiji izazvati ekonomske poremećaje, nestašicu roba široke potrošnje i krizu vlasti te stvoriti pretpostavke za demokratski prevrat i, u krajnjoj liniji, za raspad Ruske Federacije. Kao jedna od država koja se uporno suprotstavlja američkoj težnji za zadržavanjem unipolarne distribucije moći i privilegija i, zajedno s Kinom, Indijom i Brazilom, zagovara multipolarnost, Rusija se profilirala u jednu od deklarativno najoštrijih osporavateljica američkog prava na globalnu dominaciju. Nedavno održani sastanak predstavnika Rusije, Kine, Brazila, Indije i Južne Afrike, na kojem je dogovoreno stvaranje međunarodne financijske institucije koja bi konkurirala MMF-u i koja bi dolar mogla istisnuti kao valutu međunarodnih plaćanja, pokazao je da Putin s riječi prelazi na djela. Moglo bi se reći da je ukrajinska kriza za SAD, zapravo, prilika da uz minimalna trošak ostvari znatne strateške interese.

Računajući na neusklađenost interesa zapadnih zemalja, Putin je mogao zaoštravati ukrajinsku krizu do granice iritantnosti. No, uz lako razumljive ekonomske interese, Rusiji je jednako važan njezin status istaknute članice međunarodne antiterorističke koalicije. Solidarnost s Amerikom nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. na New York i Pentagon, kao i pomoć koju Rusija pruža savezničkim snagama u Afganistanu pomogli su ruskom režimu u namjeri da se i na Zapadu čečenske pobunjeničke skupine tretira samo kao teroriste, a ne borce za nacionalno oslobođenje. Legitimacija države koja osuđuje terorizam i zajedno s drugim državama, neovisno o razlikama u tipovima režima, aktivno sudjeluje u suzbijanju te suvremene prijetnje globalnoj sigurnosti, je vjerojatno - uz status stalne članice Vijeća sigurnosti - iskaznica koja je Rusiji pribavljala najviše ugleda u svijetu. Granica koja odjeljuje zemlje koje se bore protiv međunarodnog terorizma od onih koje ga podržavaju nije se smjela prekoračiti. Rušenje civilnog zrakoplova 17. srpnja 2014., za što s velikom vjerojatnošću Rusija može biti proglašena odgovornom, uskratit će Rusiji pravo na tu legitimaciju beskompromisnog borca protiv terorizma. Čak i ako bi se ozbiljno obračunala s onima koji su taj zločin izvršili i ako bi prihvatila odgovornost i sve posljedice koje iz toga slijede, Rusija bi ostala bez mogućnosti da održavanje sukoba niskog intenziteta na teritoriju susjedne države relativno bezbolno koristi za ostvarivanje svojih strateških interesa. Plaćeničku oružanu pobunu na istoku Ukrajine, koja je i dosad nedvojbeno imala sva potrebna obilježja terorizma, sada će i oni koji su zbog ekonomskih interesa to odbijali konstatirati biti primorani nazvati pravim imenom. Relativno bezbolno teroriziranje susjedne zemlje, za koju ni Amerika, ni Europa nisu bile životno zainteresirane, odsad će biti znatno otežano. Moglo bi se reći da je 17. srpnja 2014. godina Rusija počela gubiti rat u Ukrajini. Sve ono na što je Putinov režim računao kao na neupitno i sigurno i što je bitno određivalo relativno mlak odgovor Zapada na zbivanja u Ukrajini od sada će biti tretirano u kontekstu bitno nepovoljnijem za Rusiju.