KOMENTAR JUTARNJEG LISTA

KOMENTAR JUTARNJEG LISTA Europska komisija objavila da su u krizi bolje prošli oni s ‘plivajućim’ tečajem

Tečajni "plivači" su u krizi 2008./2009. prošli puno bolje: nisu imali balone cijena nekretnina i kapitala, a u jeku krize nisu imali pad prosječne kupovne moći
 CROPIX

Premda više namijenjena stručnjacima nego široj javnosti, premda pisana tehnički i suho, jedna studija Europske komisije, točnije Komisijine Opće uprave za ekonomsku i financijsku politiku, izazvala je ovih dana popriličnu senzaciju među analitičarima i komentatorima.

Studija analizira konvergenciju deset novih članica iz središnje i istočne Europe k starim zemljama članicama Europske unije u proteklom desetljeću, od 2004. do 2014. godine. Opći je zaključak studije da su sve te nove članice na kraju promatranog razdoblja postigle podjednaki porast bruto domaćeg proizvoda po paritetu kupovne moći. Ali, ono što je izazvalo senzaciju jest Komisijino priznanje da su pritom puno bolje od euroiziranih članica prošle one zemlje koje nisu uvele euro niti su tečaj svoje valute fiksirale za euro, nego su vodile politiku jačeg “plivanja”.

Drugim riječima, Europska komisija, kojoj bi valjda zadaća trebala biti da hvali i brani zajedničku valutu, priznala je da zajednička valuta za nove članice nije dobra i da im je bilo puno pametnije zadržati vlastitu uz slobodnije plivanje njezine cijene u eurima.

Je li za nove članice EU bolje fiksirati tečaj svoje valute prema euru i preuzeti euro, ili zadržati vlastitu valutu i dozvoliti joj plivanje prema euru, stara je dilema i pitanje kojem su posvećene tone stručne literature.

I sama Komisija napominje da se “fiksiranje tečaja čini prirodnim izborom za male otvorene zemlje s tradicijom stabilnosti tečaja i snažnom političkom voljom da usvoje euro što je prije moguće. Za ostale zemlje, fluktuirajući tečaj činio se primjerenijim jer je politici nudio stanovitu slobodu za postizavanje stabilnosti cijena uz slobodno kretanje kapitala.”

No, ono što je presudilo u dilemi oko “fiksa” i “plivanja” zapravo je bila globalna Velika recesija 2008./2009. i sve ono što je predstavljalo uvertiru u recesiju. Upravo u velikoj globalnoj panici, pokazalo je i suvremeno europsko iskustvo, a otkrila studija Europske komisije, tečajni “plivači” su prošli puno bolje: uoči krize (promatrani kao skupina) nisu imali balone cijena nekretnina i kapitala, a u jeku krize uopće nisu imali pad prosječne kupovne moći, čak ni osjetnije usporavanje njezina rasta.

Tko su “fikseri”, a tko “plivači” u središnjoj i istočnoj Europskoj uniji?

Hrvatska nije obuhvaćena studijom, dok su kao zemlje s fiksnim tečajem eura, i kasnije eurom, navedene Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Slovenija i Slovačka (poslije 2009.). Politiku plivajućeg tečaja prema euru vodile su i/ili vode Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Slovačka (prije 2009.).

I jednima i drugima cilj tečajnog režima je stabilizacija cijena. Razlika je u tome što zemlje s plivajućim tečajem proglašavaju stopu inflacije koju žele postići (“ciljaju inflaciju”), dok zemlje s fiksnim tečajem pokušavaju postići stabilnost cijena održavajući stabilnost valute (one “ciljaju tečaj”).

Pritom i zemlje s plivajućim tečajem obično zadržavaju pravo intervencije na deviznom tržištu kako im tečaj ne bi izašao iz nekog zamišljenog pojasa (na primjer, +/- 15 posto). Dakle, i kad je posrijedi plivajući tečaj, obično je riječ o “upravljanom plivanju”. Posve slobodno plivanje tečaja u svijetu može si priuštiti samo Amerika, i to američki dolar čini jedinom istinski globalnom valutom.

Gdje je tu Hrvatska? Hrvatska također službeno ima režim upravljanog plivajućeg tečaja, ali budući da kuna prema njemačkoj marki i euru već više od dva desetljeća pliva uz vrlo male oscilacije, stvarno je to više fiksirani tečaj.

Formalnopravno HNB “intervenira” na međubankarskom deviznom tržištu prodajom ili kupnjom eura kad tečaj u bankama malo poraste ili padne. U stvarnosti, da bi održale vrijednost svojih kunskih plasmana s deviznom klauzulom, tečaj kune u Hrvatskoj dogovorno određuju hrvatske filijale inozemnih banaka. One na tržištu eura djeluju kao uigrani prešutni kartel, dok im Hrvatska narodna banka služi kao pričuvni rezervoar eura.

Kad poslovnim bankama u Hrvatskoj ponestane eura, one im malo podignu cijenu i tako potaknu HNB da im proda svoje eure iz deviznih rezervi, uz HNB-ovo opravdanje da snižava cijenu euru i zemlju brani od inflacije (a zapravo uvozi inflaciju iz eurozone). A kad im zatreba kuna, banke malo pojeftine euro i tako navedu HNB da od njih otkupi eure, čije je podrijetlo većinom od inozemnog zaduživanja.

Da u Hrvatskoj nije posrijedi plivanje pomoću kojega se upravlja ekonomijom, lijepo se vidi po tome što je takvo plivanje 2009. dovelo do pada bruto domaćeg proizvoda, odnosno kupovne moći stanovništva, osjetno većega od prosjeka za skupinu “fiksera” središnje i istočne Europe, o kojem nas je prošloga tjedna izvijestila Europska komisija.

Moglo bi se zaključiti da Hrvatska ima pametniji, fleksibilni tečajni režim, ali samo na papiru. U stvarnosti se njime ne koristi ni za sprečavanje gomilanja makroekonomskih neravnoteža, niti za bezbolnije svladavanje eksternih šokova, u čemu jest smisao i svrha plivajućeg tečaja.

No, vratimo se novim članicama Europske unije iz središnje i istočne Europe i njihovoj konvergenciji. Komisijino iznenadno prihvaćanje realnosti bilo bi zabavno, da za čitave europske narode nije tragično. “Općenito, za obnavljanje cjenovne konkurentnosti pomoću nominalnog snižavanja cijena potrebno je više vremena nego za deprecijaciju tečaja, pa inicijalni šok nanese realnoj ekonomiji puno veću štetu”, otkrila je odjednom Europska komisija. Vidi, vidi, tko bi to rekao!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. rujan 2024 17:59