Odluka Ustavnog suda o korištenju državnih rezidencija od Vlade premijera Zorana Milanovića zahtijeva ponovno uređenje pitanja tko i kako može u vile kojima hrvatska država raspolaže, od Brijuna do Hvara. Premda je odluka shvaćena kao povratak na prethodno stanje, kada dostupnost rezidencijalnih objekata nije bila ograničena na samo tri čovjeka u državi, predsjednika Republike, Sabora i Vlade, nego su pravo ljetovanja po elitnim destinacijama zatvorenog tipa imali i mnogi drugi, između ostalih i šefovi Vrhovnog i Ustavnog suda, takav come back nije ni nužan ni pametan. Zapravo bi predstavljao najgore moguće rješenje.
Podsjetimo, Vlada je reducirala mogućnost korištenja državnih vila prije dvije godine, neposredno nakon što su mediji najavili da će se predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin cijeli mjesec odmarati na Brijunima, u državnoj rezidenciji. Premda posve sukladno tadašnjim zakonima i praksi, javnost je prilično burno reagirala, skandalizirajući se nad stupovima države koji se jagme za, u svakom pogledu, pa i cijenom povlaštenom ljetovanju. Milanovićeva vlada, koja je u to vrijeme još jahala na valu izbornog obećanja o ukidanju političkih privilegija, promijenila je zakon i državne rezidencije zatvorila za sve, osim za trojicu prvaka zakonodavne i izvršne vlasti. Sada je Ustavni sud to rješenje srušio, što bi na prvu loptu impliciralo da se čelnici pravosudne i ustavnosudbene vlasti vraćaju na Brijune. Odnosno da će im se ponovno morati osigurati mogućnost odmaranja faktički na državni trošak.
Kad slijedom odluke Ustavnog suda aktualna Vlada ponovno stavi na stol uređivanje pitanja dostupnosti državnih vila, njihovo bi službeno korištenje svakako trebalo odvojiti od privatnoga. Zaista, nema nikakva razloga da se predsjednici Ustavnog i Vrhovnog suda u tom smislu diskriminiraju. Podsjećajući da u Hrvatskoj postoji trodioba vlasti te se različite grane vlasti ne mogu stupnjevati po važnosti, Ustavni sud sasvim ispravno zaključuje da za isključivanje dva suda iz mogućnosti korištenja rezidencijalne državne imovine nema nikakvog objektivnog i razumnog opravdanja.
Odnosno, Vladina je odluka rezultat netočnog i neodrživog stava da su u Hrvatskoj “državno-političke funkcije značajnije od državno-sudskih i ustavnosudskih funkcija”. Rješenje koje je prije dvije godine inicirao premijer Milanović, ukratko, pati od Tuđmanovog sindroma demokraciji neprimjerenog jedinstva državne vlasti, odnosno praktične nadređenosti političke svim drugim granama vlasti. Aktualni premijer, slično prvom predsjedniku hrvatske države, pokazuje sklonost da sudbenu vlast ne smatra jednakovrijednom, nego nižerangiranom, drugorazrednom. Svakako, nije baš simpatično što je Ustavni sud ravnopravnost i istosnažnost svake pojedine grane vlasti odlučio dokazivati ponovnim osvajanjem prava na korištenje državnih rezidencija. Ali zaista ni načelno ni praktično nema rezona da predsjednici Ustavnog i Vrhovnog suda ne mogu koristiti vile na Brijunima. Pod istim uvjetima kao i dosad privilegirana trojka. No, to nikako ne znači da Jasna Omejec i Branko Hrvatin trebaju tamo i ljetovati.
Premda se Ustavni sud nije smatrao nadležnim razmatrati pitanje upotrebe rezidencija u privatne svrhe, jasno je da i u tom pogledu za sve mora važiti isti kriterij. Odluči li Vlada da se, kao i dosad, u tim objektima mogu odmarati predsjednik države, Sabora ili Vlade, onda to mora biti moguće i predsjedniku Vrhovnog i Ustavnog suda. Ali nema nikakva razloga da bilo tko od čelnika vlasti, bilo koje, ljetuje u državnim vilama. To pravo ne treba vraćati onima kojima je Vladinom odlukom bilo uskraćeno, nego ga treba ukinuti i onima koji su ga dosad imali. Zašto bi se uostalom bilo komu omogućio privilegij privatnog boravka u državnim rezidencijama?
Istina, ta se mogućnost u posljednje vrijeme malo koristila. Koliko je poznato, samo se premijer Milanović sa svojom obitelji odmara u vili na Hvaru. Tvrdnje da je to nužnost, da se jedino tako mogu ispuniti zahtjevi njegova statusa štićene osobe vrlo efektno anulira predsjednik Josipović koji sasvim normalno ljetuje u privatnom aranžmanu. Odluku Ustavnog suda ne treba smatrati nalogom za povratak na staro i ponovno širenje kruga povlaštenih. Mnogo je uputnije shvatiti je kao priliku da Vlada ide prema rješenju koje baš nikoga neće privilegirati. Treba li uopće podsjećati da će javnost kao ispravan podržati samo takav sustav u kojem funkcija, državna, pravosudna, bilo koja, ne daje pravo na privatnu uživanciju po vilama zatvorenog tipa. Nema nikakva opravdanja da država svoje čelnike na taj način dodatno časti. Državne rezidencije moraju služiti državnim potrebama, a ne državnim funkcionarima. Što nikako nije isto.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....