KOMENTAR Izručenje je tek početak priče o kapetanu Draganu

Za danas najavljeno izručenje Dragana Vasiljkovića pravosudne vlasti ne smiju shvatiti kao trijumf, iako je doista riječ o velikoj pravnoj pobjedi. Hrvatska je, naime, u višegodišnjem kompliciranom postupku uspjela dokazati da ne traži kapetana Dragana zbog pukog revanšizma, nego zbog ozbiljne sumnje da je riječ o čovjeku odgovornom za ratne zločine, pa bi bio civilizacijski propust ostaviti ga da zaradi penziju kao instruktor golfa u Perthu, što je radio dok nije uhićen.

Australija izručuje jednog od organizatora srpske pobune u Hrvatskoj gotovo deset godina nakon što je prvi put uhićen u toj zemlji, u siječnju 2006. Australci nisu samo tako pustili svog državljanina, nego je imao pravo na svaki pravni lijek koji jamče razvijene demokratske države, čak i u slučaju osumnjičenih za najteža djela. I svaki je iskoristio. Nakon višestrukih obrata, priča je gotova: maskota srpske pobune u Hrvatskoj danas bi trebala biti tu, pred hrvatskim sudom. Njegovo izručenje tek je početak ozbiljne pravne bitke u kojoj sudski treba dokazati da je Vasiljković doista odgovoran za zločine koje je počinio on ili su ih izveli njegovi podređeni. Za sud i valjanu sudsku presudu nije dovoljno što svi mi znamo tko je on, i što se i on sam rado hvalio svojim ratnim podvizima. Lako je nekoga proglasiti zločincem u neobaveznom razgovoru ili anonimnom internetskom komentaru. Dokazati to na sudu ozbiljan je i težak posao, što najbolje pokazuje slučaj Aleksandre Zec: počinitelji su priznali zločin i detaljno ga opisali, sve je to zabilježeno, no ipak su svi pušteni, zbog proceduralne pogreške. Jer na saslušanju nisu imali odvjetnika, a morali su po tadašnjem zakonu.

Za razliku od devedesetih kad su pripadnici srpske paravojske pred našim sudovima osuđivani već i zato što ih je netko vidio kako nose četničke šubare, bez direktnih svjedočenja o konkretnim zločinima za koje su možda bili krivi, Hrvatska si danas tako nešto ne smije dopustiti. Vasiljkoviću mora biti suđeno onako kako bi mu bilo suđeno da je optužen u Austriji ili Nizozemskoj, da je zločin kojim slučajem počinjen u tim zemljama. Ozbiljno, pošteno, nepristrano.

A to je sve prije nego lako. Žrtve često ne žele otvarati stare rane, pokušavaju smirenje naći u zaboravu i odbijaju poziv na svjedočenje pred sudom. Lažu da ništa nisu vidjeli i tvrde da se ničega ne sjećaju. Nakon toliko godina, misle da pravda više nije dostižna, i da nema smisla ponovno otvarati traumatična sjećanja. I da ništa nema smisla jer mrtve se vratiti ne može. Drugi se možda boje. Treći nisu ni svjesni da je ono što su vidjeli i čemu su svjedočili dragocjena činjenica za pravosuđe i pravdu. A bez svjedoka koji mogu iz prve ruke govoriti o zločinima koje su vidjeli, većina ubojica bila bi na slobodi. Golem posao sada je na Državnom odvjetništvu. Vasiljkovića po izručenju preuzima splitsko Državno odvjetništvo koje protiv njega vodi istragu zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i civila. Split je preuzeo prijašnju istragu šibenskih tužitelja: nekadašnjeg kapetana Dragana sumnjiči se da je kao zapovjednik specijalne postrojbe i centra za obuku srpske paravojske kod Knina odgovoran za mučenje zarobljenika u lipnju i srpnju 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi, te za zločin u veljači 1993. u Bruškoj, gdje ga se tereti za mučenje, zlostavljanje i ubijanje zarobljenih hrvatskih vojnika i policajaca. Protiv njega se također vodila istraga o napadu na policijsku postaju u Glini u srpnju 1991. te u nekoliko sela.

Svjedoka ima jer, da ih nema, Australija ne bi izručila svog državljanina. Možemo pretpostaviti da postoje pisani dokazi o odgovornosti Dragana Vasiljkovića u vrijeme kad se šepurio po Kninu i okolici kao specijalni izaslanik beogradske Službe državne bezbednosti koja je i preko njega poticala pobunu Srba u Hrvatskoj, unosila međunacionalni razdor i naoružavala srpsku manjinu u našoj zemlji. Kilogrami dokumenata su u Beogradu, kao dio arhive JNA i tadašnjeg saveznog jugoslavenskog MUP-a, a dokumentaciju MUP-a Srbije mogli bismo dobiti preko Haaškog suda, na kojem se sudilo šefovima tajne službe Slobodana Miloševića, Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, koji su preko kapetana Dragana i drugih svojih agenata naoružavali Srbe u Hrvatskoj, izazivali incidente i poticali na sukob. Obojica su 2013. u Haagu oslobođena krivnje, ali se čeka žalbena presuda.

Međutim, Hrvatska nikad nije ozbiljno tražila od Srbije arhiv JNA - Jugoslavenska narodna armija formalno je bila tijelo bivše zajedničke države, i kao što su novonastale republike podijelile imovinu i dugove SFRJ, tako je i Hrvatska trebala dobiti kopiju arhiva JNA, odnosno pravo na nesmetan uvid u dokumentaciju. Otvaranje arhiva JNA ozbiljno traže samo žrtve i nevladine organizacije na svim stranama. JNA je bila ozbiljna organizacija, strogo birokratizirana, u kojoj se bilježio svaki korak. Vasiljković nije bio oficir JNA, ali je djelovao u “zoni odgovornosti” kninskog korpusa, i JNA je o njemu zabilježila mnogo toga što bi danas tužiteljima moglo biti korisno, u ovom slučaju te u nizu sličnih. A kad bi povjerovali da je cilj pravosuđa sustavno nalaženje i kažnjavanje zločinaca, od vrha do dna, mnogi danas razočarani bili bi spremni svjedočiti. Pred splitskim tužiteljima je golem zadatak: gotovo desetogodišnji slučaj Vasiljković privukao je preveliku međunarodnu pozornost da bi si hrvatsko pravosuđe moglo dopustiti da se oklizne na njemu.