KOMENTAR INOSLAVA BEŠKERA Povratak hladnog rata: Milanoviću, gdje je tu Hrvatska?

Oštar povratak Rusije politici interesnih sfera vratio nas je ne samo u atmosferu, nego i u obrambenu i sigurnosnu logiku hladnog rata sa svim njezinim opasnostima, uključujući i zveckanje nuklearnim arsenalom i “ratom zvijezda”. Doduše, u Washingtonu sada nema predsjednika koji bi u savezničkim zemljama organizirao ubojstva političara sklonih koaliciji s neprijateljima (kako je u Italiji smaknut Aldo Moro) ili krvave vojne udare u zemljama gdje se mijenja paradigma unutrašnje vlasti (poput masakra u Čileu) - ali stižu najave da se Jeb Bush (organizator izborne prevare na Floridi koja je poraz njegova brata Georgea W. Busha pretvorila u izbornu pobjedu) sprema kandidirati kako bi u Bijeloj kući naslijedio i oca, i brata, predsjednika koji je lagao i krivotvorio da bi ratovao, s poraznim posljedicama.

Ušavši u NATO, Hrvatska se našla u situaciji da - ako grah padne loše - opet šalje svoje momke da ratuju u Galiciji (ovaj put ne austrijskoj, nego ukrajinskoj), ali protiv iste Rusije, točno 100 godina kasnije. Bez Krležina iskustva ondje ne bismo imali domobrana Jambreka a vjerojatno ni Balade u ovom obliku, kao što bez opsade Sarajeva i rata u Bosni ne bismo imali ovakve Jergovića ili Dežulovića (i Hemona, itd.), ali nema tragedije, a kamoli katastrofe, koja nije preskupa cijena i za najbolje književno djelo.

NATO, naravno, ni u takvu grotesknom scenariju ne bi bio razlog, nego posljedica odsutnosti zajedničke sigurnosne politike Evropske unije.

Hrvatska je na svojoj koži bolno osjetila i krvavo platila evromuljanje 1990.-1992. Odbijanje EU da postavi svoje promatrače, zapravo snage odvraćanja, na granice Bosne i Hercegovine, ili barem na granice Hrvatske, u ona tri iznuđena pa beskorisno potraćena mjeseca odgode neovisnosti, dalo je Srbiji i Crnoj Gori vremena da konstruira ili bar ojača manjinske tenzije i provede puzeću okupaciju - a upravo to se ovog časa doima kao ruski scenarij u Donbasu. Embargom na prodaju oružja Hrvatskoj kao slabijoj od zaraćenih strana otvoren je ne put, nego autocesta za nastanak i razvitak mafija - a upravo to je bio scenarij razvijen svojedobno u Afganistanu, a sada u Siriji, gdje Unija nije izravno nazočna, ali jest kroz NATO, pa joj prijete posljedice i gdje nema utjecaja.

Nesposobna imati jedinstvenu sigurnosnu politiku (vidjeli smo koliko je zbiljski autoritet imala barunica Ashton: jedva nešto utjecajniji od glasnogovornice), nespremna oživjeti, a kamoli osamostaliti Zapadnoevropsku uniju (WEU, čije je potencijale pozitivno ocjenjivao i maršal Tito, kako je razvidno iz ambasadorskih memoara Mladena Ivekovića), a još manje spremna investirati u obranu danas da ne strada sutra, Unija i dalje odabire NATO kao jeftinije rješenje, ne mareći što bi je ono moglo zapasti daleko skuplje.

NATO je, naime, kao koncept u dubokoj krizi. Njezini simptomi izbijaju tek sporadično, ali uporno, pokazujući da nije riječ o incidentima, nego o stanju. Nemoguće je navesti makar jednu intervenciju provedenu kroz NATO ili korištenjem NATO-vih struktura u posljednjih četvrt stoljeća, a da je iza sebe ostavila trajne pozitivne posljedice - naravno i zbog nesposobnosti politike da zaključi rat “drugim sredstvima”.

Dovoljno je reći da je najbolji rezultat dosad Bosna i Hercegovina sa svojom daytonskom paralizom i etnomafiokratskim korporativizmom. Aferim.

NATO je korišten za obranu Kuvajta - i to je bila uspješna operacija utoliko što je restauriran dotadašnji režim.

Korišten je za rušenje Saddamova režima u Iraku - ali je održavanje Iraka u tadašnjim granicama (primjenjujući mehanički princip “uti possidetis” prema turskim razgraničenjima do 1918.) donijelo više štete nego koristi (pitanje je, naravno, bi li podjela na šijitsku, sunitsku, te kurdsku državu izazvalo manje kaosa i zla, pošto bi rezultiralo etničkim odnosno konfesionalnim “čišćenjem” pod krinkom “humanog preseljenja”).

Korišten je za rušenje Gadafijeva režima u Libiji (gdje se “uti possidetis” primjenjuje na talijanske kolonijalne granice poslije 1912. - a ne na prethodnu tradicionalnu podjelu na Tripolitaniju, Cirenaiku i Fezan, koja je bila zadržana i pod turskom vlašću).

Strašno je što su radi opravdanja tih intervencija korišteni teški falsifikati, zapravo i gori od Hitlerova insceniranja “poljskog napada” na Gleiwitz, koji je iskorišten za početak drugoga svjetskog rata. Pamtimo još kako je Colin Powell donio u Sigurnosno vijeće satelitske snimke koji su “nedvojbeno dokazivali” kako Saddam raspolaže sredstvima masovnog uništenja, a Tony Blair je u Donjem domu zastrašivao tvrdnjom da mogu za 12 sati dostići London. Svjetska javnost je povjerovala, ali je poslije pada Saddama i okupacije Iraka utvrđeno da ondje nije bilo ama baš nikakvih oružja za masovno uništenje.

Uostalom, 2005. je otkriveno da su incidenti u Tonkinškom zaljevu - iskorišteni 1964. kao povod za zračne i kopnene napade na Sjeverni Vijetnam - bili jedan krivotvoren, a drugi izmišljen. U prvome je američki razarač Maddox prvi otvorio paljbu na sjevernovijetnamske patrolne čamce jer su mu se približili na manje od 10.000 jardi (malo manje od pet nautičkih milja), a Washington je tvrdio da su Vijetnamci pucali prvi; drugi je posve izmišljen.

Sjedinjene Države tvrde da je Rusija dovela 40.000 vojnika, snagu dovoljnu za invaziju, na domak ukrajinske granice 22.-24. ožujka, a Rusija tvrdi da su to snimci od kolovoza 2013., kada su bili manevri. Kako vjerovati a priori jednima ili drugima? A o tome je mogao ovisiti vojni angažman u Ukrajini koji bi obuhvatio i Hrvatsku.

Kad je NATO posrijedi, ne lažu samo Amerikanci. Kako je Turska prošle jeseni umalo uvukla Ameriku u rat u Siriji otkrio je ovih dana nestor američkih istraživačkih novinara Seymour Hersh, koji je Pulitzera zaradio otkrivši američki masakr civila u vijetnamskom selu My Laiju 1968., a Orwella razotkrivši zloporabe i mučenja u američkome vojnom zatvoru Abu Ghraib blizu Baghdada.

Obama je 20. kolovoza naglasio da je “crvena linija”, koju Assadov režim ne smije prijeći, uporaba kemijskog oružja protiv civila. Dan kasnije, kao drzak i brutalan izazov Obami, uslijedio je napad bojnim otrovom sarinom na periferiju Damaska. U mukama je umrlo stotinjak civila. Washington je tvrdio, a i mi smo ponavljali, da je samo sirijska vojska mogla izvesti takav masovan napad, iako je bilo govora da i drugi imaju kemijsko oružje. Ali nismo mogli misliti da ga imaju u velikim količinama. A imali su.

Hersh je otkrio da je Erdoganova Turska, preko svog poduzeća Zirve Export, u dogovoru sa Saudijskom Arabijom i Omanom, u početku 2012. uputila veće količine nervnih plinova sunitskome Frontu Al-Nusra. Amerikanci su to znali, jer su upravo oni te bojne otrove zaplijenili u Libiji poslije Gadafijeva pada. Smatrali su da bi u rukama sunita oni bili rječita prijetnja Iranu, glavnom savezniku Assada i libanonskih Hezbollaha. Točnije: znale su službe - ali ne znamo je li znao Obama.

Kad je Obama 2013., uočivši da u borbi protiv Assada u Siriji prevlađuju ekstremistički “džihadisti”, odustao od vojnog angažmana u Siriji, Saudijska Arabija i Turska su gledale kako da ga pogurnu. Upravo je Erdogan, tvrdi Hersh na temelju istraživanja, naredio napad džihadista na Damask 21. kolovoza, predstavljajući ga kao Assadov, da bi natjerao Obamu da intervenira.

Obama je, srećom, još oklijevao, a Assad je odmah preko Evropljana poslao poruku da je spreman izručiti sve kemijsko oružje kako bi bilo uništeno. Upleo se Putin kao nositelj inicijative, intervencija je izbjegnuta, Erdoganova nacionalistička podvala taj put je propala.

Obama ima pravo kada Rusiju proglašava regionalnom silom. Ne treba zaboraviti pak da je nestanak blokova i njihovih globalnih interesnih sfera otvorio prostor da i regionalne sile igraju svoju regionalnu politiku interesnih sfera. Igra je Rusija, igra je Turska, igra je Indija, igra je Kina itd. Bipolarni sustav nije definitivno zamijenjen monopolarnim (gdje bi NATO bio dovoljan kao svjetska snaga odvraćanja), nego policentričnim na nižoj razini intenziteta. Pokazalo se, u ovom slučaju, da NATO nije imun, jer su se unutar njega sudarili američki i turski interesi, na potencijalno opasan način.

Što u tom pogledu razmišlja i planira Hrvatska, s obzirom na svoju realno neznatnu snagu odvraćanja, vojnu, ekonomsku, odnosno političku? Što je o tome raspravljao Sabor? Što je Vlada o tome Saboru uopće podastrla?

Milanović se kao premijer svrstao u onu strašnu kategoriju vlastodržaca koji stvarnost vide utoliko ukoliko je u skladu s njihovim projekcijama, dok ostale činjenice apstrahiraju ili bar minimiziraju. To se bolno vidjelo kroz sve njegove projekcije privredne politike (pa i kad nije više u Vladi bilo Čačića koji je svjesno varao i lagao). Pitati ga o hrvatskoj perspektivi s obzirom na NATO stoga je jalov posao: iznosio bi nam projekcije svojih želja, “wishful thinks”, a ne analizu zbilje.

Gornje pitanje možda stoga treba uputiti ministru Anti Kotromanoviću. Baš me zanima kada će stići odgovor.