KOMENTAR Imaju li zviždači uopće budućnost nakon Assangea i Snowdena?

Bila su to, naravno, druga vremena; Bob Woodward i Carl Bernstein iz Washington Posta tijekom i nakon izbijanja Watergate afere štitili su svoj izvor više od trideset godina - tek je 2005. godine otkriveno da je zviždač nad zviždačima Duboko grlo bio Mark Felt, pomoćnik direktora FBI-a. Felt je već tada bio u dubokoj starosti i umro je tri godine nakon što je priznao da je on bio najzagonetniji izvor u povijesti novinarstva, čovjek koji je srušio jednog američkog predsjednika.

Danas zviždači imaju posve drugačiju sudbinu. Njihov je identitet teško u globalnom dobu štititi - mnogi ga niti ne žele štititi jer je izlazak iz ormara u njihovu slučaju jamac javne pažnje koja im godi, ali doseg njihova zviždanja je postao upitan. Priznao je to i Julian Assange, koji već godinama čami u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, čekajući dogovor ili konačni intervju sa švedskim tužiteljima koji bi trebali s njim razgovarati o optužbi za silovanje. Assange je nedvojbeni narcis, ali je u tri godine, koliko je u zatvorenom prostoru, od drskog hakera postao rezignirani starac koji čak i fizički djeluje puno starije od jednog 44-godišnjaka. WikiLeaks se ne daju, i dalje objavljuju dokumente o prisluškivanjima, zloupotrebi moći i položaja, narušavanju pravila dobrog ponašanja među zemljama u međunarodnim odnosima, ali... Tresla su se brda, novine su se punile temom WikiLeaksa mjesecima i onda je javna pažnja skrenula negdje drugdje. Na primjer prema gologuzoj američkoj starleti za koju svi znamo, a zapravo nitko ne zna zašto za nju znamo - Kim Kardashian.

“Imamo toliko materijala da se u njemu gušimo”, rekao je prije nekoliko dana Assange u jednom od svojih očajničkih intervjua jer je, baš kao i WikiLeaks, postao zaboravljen u svom uzništvu u Londonu i premda nije posve pao u stanje očaja, rekavši da su zviždači i dalje savjest čovječanstva, i njegovo je strpljenje sasvim sigurno već pri kraju. Koliko god da je svojom ekstrovertiranošću ranije išao ljudima i na živce, nije očekivao da će provesti godine zatvoren u doduše relativno luksuzna, ali ipak četiri zida i da se stvari neće pomaknuti s mrtve točke, a svijet neće postati bolje mjesto u kojemu loši momci završavaju iza rešetaka, a ljudi poput Assangea bivaju proglašeni globalnim herojima.

Dalje, zviždač Bradely Manning, za kojeg se kasnije ispostavilo da je zapravo Chelsea, vojnikinja s rodnim poremećajem, osuđen(a) je na 35 godina zatvora zbog puštanja 750 tisuća tajnih dokumenta van, onih koji su baza WikiLeaksa. Manning je dobio istu kaznu i, naravno, nečasni otpust iz vojske, kao i četverostruki ubojica iz Ohija, ili na primjer šest godina veću kaznu od trostrukog ubojice i pljačkaša Srđana Mlađana čiji su okrutni zločini zgrozili hrvatsku javnost prije nekoliko godina. Nesretni Manning je zatočen kao veleizdajnik koji je ugrozio nacionalnu sigurnost, dokumenti koje je pustio poput razasutog perja proletjeli su svijetom i sve je ostalo kako je i bilo - tajne službe su nastavile (ne)zakonito prisluškivati tuđe vlade, svijet opet nije postao pravednije mjesto, a zviždači su strpani iza rešetaka. Ili u ekvadorsko veleposlanstvo.

Još jedan zviždač - Edward Snowden - CIA-in prebjeg koji je na kraju završio u Moskvi - moli Švicarsku za azil, ali osim što su ga brojne nevladine udruge iznagrađivale za hrabost i “zviždanje”, nalazi se u limbu između kaznenog progona i veleizdaje te herojstva s druge strane. Vjerojatno je svima njima na kraju dana, ista stvar pala na pamet - što je meni ovo trebalo? Nije daleko odmakao ni Herve Falciani, zviždač banke HSBC koji je na adresu francuskog pravosuđa poslao izvatke računa svjetskih bogataša, političara i državnika koji su prali novac i izbjegavali plaćanje poreza. Falciani je, kao i njegova braća po zviždanju, izložen stalnoj opasnosti od kaznenog progona, ako je na slobodi živi na nepoznatoj lokaciji, mijenja email adrese i brojeve telefona i živi život na rubu.

Odmalena nas uvjeravaju da se nepravde trebaju ispravljati, da se na njih treba upozoravati, otkrivati ih i mijenjati svijet nabolje. Zviždači su ljudi koji su tu misiju shvatili kao svoj životni poziv, i jednom u prilici da prokažu nešto zaista “veliko”, riskirali su cijeli svoj dotadašnji život kako bi pokazali prstom, zazviždali imaginarnom zviždaljkom i usmjerili pažnju na dokaze koji pokazuju da je nešto opako pošlo loše. Međutim, osim što su doživjeli svojih warholovskih pet minuta svjetske medijske slave, pregazili su ih sustavi kojima su se nastojali oduprijeti i kratko pamćenje javnosti i medija. Tko bi iščitavao 750 tisuća stranica WikiLeaks materijala? Cijeli trud nije, naravno, bio uzaludan, ali i zviždači 21. stoljeća izloženi svijetu svojim imenom i prezimenom, fotografijama i adresama, vjerojatno žale za vremenima kada je anonimnost bila blažena, a posljedice zviždanja seizmičke. Duboko grlo zato je ideal koji nijedan zviždač današnjice više nikad neće dostići.