KOMENTAR Hrvatska treba vladu koja je spremna izgubiti izbore

U ovoj državi nitko ne želi prave reforme, svi ih se boje - zakukao je ministar rada Mirando Mrsić, ponavljajući u politici vrlo raširenu jadikovku kako u Hrvatskoj svi prizivaju promjene, ali ne na svojoj koži. Baš poput drugih svojih kolega i on će krivnju za izostanak reformi implicitno prebaciti na narod. Koji da nije spreman podnijeti žrtvu i odricanja.

Naravno, nitko ne čezne za rezovima. Nitko se ne voli odricati. Pogotovo ako u tome ne vidi smisla. A kakvog bi se smisla moglo vidjeti ako ni dosadašnja odricanja nisu davala rezultata. Generalno optuživati javnost da pruža otpor reformama iz sebičnih razloga, jer brine samo o vlastitoj koži, netočno je i bezobrazno.

U dvadeset i nešto godina državne samostalnosti Hrvatska je podnijela mnoge žrtve. Ali su one bile nejednako raspoređene. Ne stoji da nitko ovdje u startu ne želi reforme. Nego se reforme odbijaju jer narod više ne vjeruje političarima koji bi ih trebali provoditi. A ne vjeruje zato što su dosadašnja odricanja evidentno bila nepravedna. O čemu dovoljno govori činjenica silno radikaliziranog socijalnog raslojavanja, kakvog u Hrvatskoj nekad nije bilo. U zemlji s dramatično produbljenim socijalnim razlikama teško je narodu prodavati priču o solidarnom odricanju.

Upravo zato je s vrha vlasti jako reklamirana ideja autsorsinga doživjela brodolom. Odlukom da u rezove i reforme krene udarajući po najslabijima, čistačicama i kuharicama, Vlada je izazvala masovni otpor. Jer se nije, recimo, sjetila autsorsati, rezati i reducirati prašumski razgranatu mrežu neracionalnih, često i nepotrebnih državnih agencija. Političke stranke, kojima se sredstva iz državnog proračuna i dalje slijevaju kao da nema krize i recesije, nisu pozvane na odricanje. Vlast koja samu sebe čašćava ergelama luksuznih limuzina ne može klasi pauperiziranih docirati o žrtvi. Odnosno može, ali će takvom retorikom samo posijati revolt. Pobuna kmetova u povodu autsorsinga otkriva da se u Hrvatskoj dogodio obrat: narod ne izlazi na ulicu, ali ide na referendum. Donedavno se šutke dao voditi na guljenje. Sada pruža otpor. Kad mantra o tome da nitko, kao, ne želi prave reforme, kor ministarskih narikača samo pokušava stvoriti alibi za vlastitu nevoljkost i nespremnost da ih provede. Nije problem u narodu, nego je problem u političkoj klasi. Ako je nekome dobro i baš ga briga za promjene, onda je to prije svega vladajuća ekipa koja je raspolagala potrebnom moći za njihovo iniciranje i odrađivanje. Uzalud! Potpredsjednica Vesna Pusić u nedavnom intervjuu Globusu priznaje da se bolne reforme do izbora više neće pokretati, ali će se prirediti za idući mandat.

Godinu i pol dana Vlada je, dakle, spremna krasti Bogu dane i peglati vlastiti imidž. Premda je već u strašnom zakašnjenju. Ni prvu polovicu mandata, sada priznaju, nisu valjano iskoristili. Dosadašnja je slovenska premijerka pokazala što se sve u godinu dana može napraviti. Izgubit će vlast ako sada krenu u reforme? Možda. Vjerojatno. Ali izgubit će mnogo više ako ih ne bude. Izgubit će svaki dokaz da su se barem pokušali ponašati nacionalno odgovorno. Hrvatska treba vladu koja je spremna izgubiti izbore. Kojoj su reforme i ekonomsko spašavanje države važniji od izbora.