KOMENTAR Hoće li uskoro i Hrvatska proglasiti smrt socijalne države?

Odluka velike porote u američkom gradu Fergusonu da oslobodi policajca Darrena Wilsona odgovornosti za ubojstvo crnog tinejdžera bila je povod za erupciju bunta u 170 gradova i 35 saveznih država. Paleži, pljačke, sukobi s policijom bili su toliko žestoki da je odmah bilo jasno da su uzroci nezadovoljstva mnogo dublji. Stručnjaci upozoravaju da nije posrijedi samo ogorčenje odnosom prema crnačkoj manjini i rasizam, nego i sve veći jaz između bogatih i siromašnih. A takvo dramatično raslojavanje društva ne može ostati bez posljedica.

U zemlji u kojoj 1 posto građana drži u svojim rukama 90 posto nacionalnog bogatstva i koji su u razdoblju financijske krize od 2009. do 2012. prisvojili 95 posto ukupnog rasta prihoda, u kojoj živi 492 milijardera i 600.000 superbogataša koji raspolažu s više stotina milijuna dolara, više od 50 milijuna ljudi živi u siromaštvu, a čak 40 posto svih zaposlenih radi za godišnju bruto plaću manju od 20.000 dolara. Istodobno razlika između siromašne i bogate djece u SAD-u posljednjih se 25 godina povećala čak 40 posto.

Takve društvene podjele nisu zaobišle ni europske države. U samo godinu dana, od 2012. do 2013., broj superbogatih u Švicarskoj porastao je 12 posto, među njima je i 21 milijarder, a 300 najbogatijih posjeduje vrijednost od 627 milijardi franaka, dok godišnji BDP zemlje iznosi 362,4 milijarde franaka. Istodobno 7,8 posto Švicaraca odnosno 586.000 ljudi pati u siromaštvu.

U Njemačkoj 10 posto najbogatijih drži u svojim rukama 70 posto nacionalnog bogatstva. Već prije krize, od 2000. do 2006., u Njemačkoj se srednji sloj smanjio osam posto, a McKinseyjev institut predviđa da će se do 2020. smanjiti za još 10 milijuna ljudi. Dakako, svi će oni prijeći u niže društvene slojeve, a tek rijetki u više.

Prema podacima Oxfama, britanske nevladine organizacije, 85 najbogatijih pojedinaca raspolaže bogatstvom koje je ravno imovini polovice, odnosno 3,5 milijardi najsiromašnijih ljudi na svijetu. Klub bogataša koji imaju imovinu višu od 30 milijuna dolara porastao je u svijetu u 2014. za 12.040 novih članova, tako da ih danas ima 211.275 i oni upravljaju sa 13 posto svjetskog bogatstva. Samo 1 posto bogatih kontrolira 46 posto svjetske imovine, a tržišna vrijednost Applea jednaka je BDP-u Austrije, Microsofta odnosno Billa Gatesa BDP-u Libije, Bernarda Arnaulta, predsjednika Uprave LMVH, kao Bolivije, Warrena Buffetta kao Etiopije, a Coca-Cole kao Vijetnama.

Najnoviji statistički podaci pokazuju da ni Hrvatska nije pošteđena tih trendova te da se jaz između bogatih i siromašnih produbljuje geometrijskom brzinom. Tako više od 835.000 građana jedva preživljava s dohotkom ispod rizika od siromaštva, što Hrvatsku svrstava u red država s najviše siromašnih ljudi u EU, iza su samo Grčka, Rumunjska i Bugarska. Istodobno je financijska imovina građana u gotovini, bankovnim depozitima, mirovinskim fondovima, dionicama, životnom osiguranju, stambenoj štednji, investicijskim fondovima… i ostalome dosegnula 330,4 milijardi kuna.

Ubrzano produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih u Europi i svijetu počelo je usporedno s odumiranjem socijalne države. Socijaldemokratske stranke, ali i stranke političkog centra u Europi, odgovorile su nakon Drugoga svjetskog rata na izazove nastale stvaranjem komunističkih država izgradnjom socijalnih država. Ideja o državi blagostanja bila je desetljećima dominantna u zapadnoj Europi. Uz neusporedivo više demokracije, pravde i ljudskih sloboda, zapadne države u drugoj polovici 20. stoljeća bile su zaštitnice interesa građana, jamci socijalne i društvene sigurnosti, promotori poštenijeg, čovječnijeg, mekanijeg i reguliranog kapitalizma koji je vodio računa o ravnomjernijoj raspodjeli nacionalnog bogatstva. Socijalna država bila je europski način života: kapital se bojao širenja ideja i utjecaja socijalizma pa je zbog toga bio popustljiv prema zahtjevima radnika. Rast standarda povećao je kupovnu moć radničke klase, welfare state iznjedrio je brojan i bogat srednji sloj, tako da je kapitalizam bio neusporedivo atraktivniji, ugodniji i privlačniji za život od socijalizma.

Padom Berlinskog zida kapitalizam je izgubio konkurenta koji ga je tjerao da vodi računa o socijalnoj zaštiti i pravdi, pa je mogao odbaciti ideje jednakosti. A galopirajuća globalizacija i ekonomska kriza 2008. definitivno su dokrajčile socijalnu državu. Uzročnike ekonomske krize definirale su bankarske institucije i financijske oligarhije koje su to iskoristile da se nametnu politici i počnu određivati pravila igre. Kao glavne uzročnike gospodarskih problema prokazale su prevelike troškove zdravstvenog, obrazovnog i mirovinskog sustava te prekomjerna odvajanja za socijalnu zaštitu i pomoć. A termine poput društvene pravičnosti i ravnomjernije raspodjele bogatstva zamijenile su pojmom efikasnosti te nužnosti rasta profita. Kvaliteta i pravo na dostojanstven život više nisu bile teme o kojima se raspravljalo, a prevladala je teza da se svi troškovi mogu smanjivati, posebno oni radne snage, a jedino se ne smije dirati u profit.

Jin Liquin, predsjednik Nadzornog odbora China Investment Corpa, tvrtke vrijedne 400 milijardi dolara, izjavio je da je kriza u Europi posljedica istrošenog modela socijalne skrbi te da kolektivni ugovori o radu te zakoni o zdravstvenoj i mirovinskoj zaštiti potiču samo lijenost i indolentnost, a ne marljivost.

Nizozemski kralj u govoru pred parlamentom koji mu je napisala socijaldemokratska vlada službeno je obznanio smrt klasične socijalne države iz druge polovice 20. stoljeća, najavljujući da će je zamijeniti participativno društvo. I odmah je objasnio da se od sada građani, a ne država, moraju brinuti za sebe, da sami trebaju osigurati socijalnu i zdravstvenu zaštitu te financijsku sigurnost, a traženje pomoći od države, istaknuo je, stvar je prošlosti, odnosno 20. stoljeća.

Istodobno, i u ostalim skandinavskim državama počela je demontaža države blagostanja. Štednja je smanjila izdavanja za socijalnu pomoć, naknade za nezaposlene te zdravstvenu zaštitu i u tako bogatim državama kao što su Danska i Norveška.

Profesor Jan Toporowski s University of London optužio je i srednje slojeve za slom socijalne države jer su dobro živjeli, osjećali su se sigurno i zaštićeno, imali su nekretnine pa ih nije bilo briga za društvo. Na kraju je upravo srednji sloj platio najvišu cijenu.

Socijaldemokracija koja je bila odgovor na nasilnu komunističku ideju te se zalagala za socijalno pravednije društvo i reforme na temelju dogovora i konsenzusa, ustuknula je pred najezdom kapitala koji je u prvoj fazi trebao državu koja će postaviti pravila igre. No nakon što se nametnuo kao dominantna snaga, država mu je, zbog porezne i socijalne politike, postala smetnja. Zbog toga je kapital prepustio tržištu da preuzme dominantnu ulogu, a on je u svojim rukama zadržao kontrolne i usmjeravajuće mehanizme. Pa sada dohodak i osobna imovina više ne ovise o radu, već ponajviše o veličini kapitala kojim se raspolaže. Financijska oligarhija iskoristila je tvorce “trećeg puta” Tonyja Blaira i Gerharda Schrödera da promoviraju ideju kako socijalne države i politike treba biti onoliko koliko dopušta tržište, čime su postavljene i teoretske postavke za konačnu demontažu socijalne države. I još brže produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih.