GOSTOVAO KOD STANKOVIĆA

KOMENTAR GOJKA DRLJAČE Zašto je Vilimu Ribiću madrac bez dostave dokaz problema u privatnom sektoru?

Vilim Ribić
 Darko Tomaš / CROPIX

Kad čuju da je Stanković u „Nedjeljom u dva“ pozvao sindikalista Vilima Ribića, veći broj ljudi koji prate hrvatsku poslovnu, sindikalnu i političku scenu unaprijed pomisli da točno znaju što će čuti. Ribićev način postao je prepoznatljivi način. Predvidljiv. Nažalost, počeo je iznenađivati razinom zloće prema privatnom poduzetništvu.

Pod svaku cijenu Ribić će braniti javni sektor i inzistirati na pristojnim plaćama. I to je potpuno u redu. Organizirana borba za prava radnika traje više stoljeća. Borba je to ljudi koji su se grčevito borili za pravdu, jednakost; za elementarna prava. Gorljiva sindikalna borba za prava zaposlenih u javnom sektoru ipak je nešto mlađa aktivnost. Zaposleni u javnom sektoru sasvim sigurno uvijek su imali puno manje problema nego zaposleni u privatnom sektoru. Ako radite za državu, plaće su vam sigurnije, kao i sva ostala prava. U javnom je sektoru puno teže dobiti otkaz. U Hrvatskoj je to zamalo nemoguće. U prosjeku su sva radna prava u javnom sektoru značajno izdašnija nego u većem dijelu privatnog sektora. Dužina godišnjeg odmora i broj radnih sati kod jednog građevinca ili konobara u sezoni teško se mogu usporediti s istim parametrima zaposlenih u gruntovnici. Hrvatska zaposlena u javnom sektoru jest Hrvatska koja najveći dio vremena živi u osjećaju sigurnosti. I to je također potpuno u redu, i ne smije biti drugačije.

Međutim, u retorici Vilima Ribića zadnjih dvadesetak godina može se uočiti maliciozno iskrivljavanje realnosti. Ribić to čini na dva načina.

Prvo, kad traži ili brani prava zaposlenih u javnom sektoru govori to na način kao da se radi o borbi za spašavanje života obespravljenog radnika zaposlenog u nekom od davno zatvorenih zagorskih rudnika s teškim uvjetima rada, puno previše prekovremenih i s plaćama od kojih se nije moglo pristojno nahraniti obitelj. Mnogi će reći da u sindikalnim borbama ciljevi opravdavaju sredstva te da ne treba previše zamjeriti Ribiću koji se ponaša kao političar koji pokušava osvojiti svoju biračku bazu. Problem je u tome da pretjerana agresivnost koju promovira Ribić dovodi do toga da netko drugi tko nije zaposlen u javnom sektoru mora preuzeti teret 'jadnog' zaposlenika javnog sektora. Uz veći trošak glomaznog i neučinkovitog javnog sektora ponajviše trpe zaposleni u privatnom sektoru. Ako Ribić očekuje da i za to kažemo kako je to u redu, treba mu proučiti - no passaran.

Drugi način na koji Ribić zločesto iskrivljuje stvarnost jest denunciranje privatnog sektora. Vjerojatno zbog toga što je svjestan svih manjkavosti hrvatskog javnog sektora, Ribić napada privatni iako s njim nema nikakav odnos. On je sindikalac koji prima plaću da bi branio interese zaposlenih u javnom sektoru. Je li moralno zarađivati plaću tako što ćete zagorčati život poduzetnicima i njihovim zaposlenima? Pa naravno da nije. U velikom broju hrvatskih obitelji jedan član radi kod privatnika, drugi u javnom sektoru. U nekim obiteljima svi rade u javnom sektoru. U ovoj krizi oni su najsigurniji. Međutim, postoji vojska onih koji su izgubili ili će tek izgubiti posao, mnogi mlađi od trideset nikad niti nisu dobili pravi posao. Oni Vilima Ribića ne zanimaju.

Ribić je inteligentan čovjek, pa ipak, to mu uopće ne smeta da ružno i u COVID-19 krizi napada poduzetnike i njihove zaposlenike. Čini to kad zna da im nikad nije bilo teže. Čega se boji? Trenutka kad će javni sektor morati pokazati barem neku malu solidarnost s privatnim sektorom? Zapravo, drugog objašnjenja njegova ponašanja nema. Bistar čovjek. Zna da je sad trenutak za zaduživanje. Stankoviću je lijepo pojasnio da postoji i limit tog zaduživanja. Podsjetio je na teoriju kako u krizi ne treba rezati plaće u javnom sektoru kako bi se održao barem dio potrošnje. I tu svjesno staje, ne želi pokazati niti zrno zajedništva, kap razumijevanja za zaposlene u privatnom sektoru. Nemojmo se zavaravati: Hrvatska je već sada na gornjoj granici mogućnosti zaduživanja. Nadajmo se da će COVID-19 nestati sam od sebe jer će se inače Ribić & agresivni prijatelji izboriti da javni sektor postane sam sebi svrhom. Imamo šansu dobiti Hrvatsku u kojoj javni sektor nije servis građanima i poduzetnicima nego sebi. Takvu Hrvatsku, u kojoj privatni neće preživjeti, bolje je ne zamišljati.

Postoji i novum u Ribićevom ponašanju. Čini se da je pod pritiskom krize pa se onakav pametniji od svih drugih malo pogubio te priča vrlo čudne svari. Evo jednog citata iz Stankovićeve emisije:

„…pogledajte privatni sektor. Prijatelj mi je kupovao madrac pa je sam morao organizirati prijevoz. Nigdje se ne radi savršeno, zašto se to traži od javnog sektora?“

Tužno je da se jednom starijem čovjeku mora objašnjavati što je krivo u njegovu pitanju.

Njegov prijatelj (pretpostavljamo da također radi u javnom sektoru) može kupiti madrac tamo gdje mu nude besplatnu dostavu ili dostavu uz naknadu za prijevoz. Vjerojatno je imao razlog zbog čega je kupio madrac bez dostave. Tržište madraca tjera poduzetnike da se natječu kvalitetom madraca i njihovom cijenom te dodatnim pogodnostima kao što je prijevoz. Možete kupiti madrac u internet trgovini, malom dućanu u provinciji ili velikom izložbenom prostoru poznate internacionalne trgovine. U svijetu privatnog poduzetništva i madraca puno je privatnih poduzetnika koji, valjda, Ribiću idu na živce - vlasnik malog dućana, web trgovine ili internacionalnog trgovinskog lanca. Svi oni imaju svoje zaposlenike. Imaju ili nemaju dostavu. I svi oni su u ovoj COVID-19 krizi ugroženi, koprcaju se, snalaze se, traže načine da prežive. Tržište jenjava, a Vilim Ribić u madracu bez dostave vidi dokaz problema u privatnom sektoru.

Za razliku, ako tražite neku uslugu u javnom sektoru, vi ne smijete niti pitati za „dostavu“, ako ju netko tko je zaposlen u državnom sektoru nije predvidio. Isto tako, uslugu koju trebate od države ne možete potražiti za višu ili manju cijenu na nekoj drugoj adresi. I to je u redu jer tako rade države. To treba spomenuti samo zbog toga što Ribić muti vodu, uzburkanu vodu u kojoj mnogi poduzetnici teško ostaju na površini. Pa bi ih sad još trebalo ugušiti u mulju demagogije.

Čak i kad Ribiću pružite ruku te poručite da treba zadržati plaće u javnom sektoru jer ih je sad kontraproduktivno rezati, on postane još agresivniji, govori o „netolerantnim, agresivnim i sebičnim“ predstavnicima poduzetnika. Ribić vodi rat kad treba sijati milost i ljubav.

Posljedice zabrinjavaju: Toliko je iziritirao očajne poduzetnike da u društvu raste osjećaj nepovjerenja sve do riječi koju zbog nade u budućnost moramo vrlo oprezno upotrebljavati. Ta riječ je mržnja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 23:02