KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA Uspješni sportaši ne mogu biti model za uspješno društvo

U povodu uistinu veličanstvene pobjede Marina Čilića na US Openu u našoj su se javnosti, predvidljivo, gotovo zakonomjerno, ponovo javile teze o tome kako, eto, vrhunski sportaši pokazuju da se u Hrvatskoj može drukčije, bolje, uspješnije i kako bi oni mogli poslužiti kao uzor za razne važne procese u društvu.

Takvi se argumenti redovito potežu i u slučaju drugih velikih hrvatskih sportskih rezultata: od rukometaških zlatnih medalja, preko Janice Kostelić, do Sandre Perković.

Na prvi pogled, radi se o logičnim i dobrodošlim reakcijama i prijedlozima.

Uistinu, zašto društvo ne bi ponešto naučilo od svojih svjetski najuspješnijih članova.

Osim toga, samoprijegorna radna etika vrhunskih sportašu zaista, na prvi pogled, može poslužiti kao masovni uzor.

U stvarnosti, međutim, ne postoji mnogo primjera povezanosti uspjeha vrhunskih sportaša s njihovim utjecajem na pozitivne procese u društvu.

Nadalje, i još važnije, uređenost i opći uspjeh pojedine zemlje najčešće nisu povezani sa sportskim uspjesima.

Kada se kaže da bi se naše društvo u mnogočemu valjalo ugledati na Čilića ili na Sandru Perković, to, dakle, zvuči dobro, poželjno i prihvatljivo.

Ali, je li se kenijsko društvo ugledalo na svoje srednjoprugaše i dugoprugaše koji dominiraju svjetskom atletikom već nekoliko desetljeća? Čini se da nije.

Je li se etiopsko društvo ugledalo na svoje sjajne trkače na pet i deset tisuća metara? Je li Etiopija postala efikasnija, demokratskija ili tolerantnija, ili organiziranija, za vrijeme dugogodišnje svjetske vladavine briljantnog atletskog šampiona Haile Gebrselassija?

Bojimo se da za takvo što nema dokaza.

Ili, kako su se obični Kubanci sedamdesetih i osamdesetih godina okoristili desecima medalja koje su njihovi boksači donosili s Olimpijskih igara: na Kubi je u ono vrijeme prosječna plaća bila manja od šest dolara mjesečno, a banane koje rastu uz cestu oko Havane nisu se mogle kupiti u trgovinama za Kubance, nego samo u dućanima za strance.

Uistinu, ne postoji mnogo slučajeva koji bi mogli dokazati da je bilo koje društvo na svoje unutarnje funkcioniranje primijenilo obrasce koji funkcioniraju u stvaranju sportskih prvaka.

Jednostavno zato što ti obrasci vrlo često nemaju veze s bitnim društvenim procesima.

Uspjeh Marina Čilića zasluga je samog tenisača, njegove obitelji koja je vjerovala u njega i koja ga je financirala u tinejdžerskim godinama, te, naravno, njegova novog trenera.

Postane li Ana Konjuh šampionka, bit će to isključivo zasluga njenog talenta, upornosti i, opet, njene obitelji, kao što su senzacionalni rezultati Janice Kostelić zasluga same skijašice i njezina oca-trenera.

U individualnim sportovima ne postoji model koji bi u bilo čemu bio primjenjiv na društvene procese, pa čak ni kada je riječ o fizičkom radu.

Jednostavno, količina fizičkog rada potrebna za izgradnju šampiona fizički je i psihički nepodnošljiva za najveći broj običnih ljudi, a razina fizičkog bola koju šampioni u pojedinim sportovima moraju podnijeti tijekom treninga i natjecanja potpuno je neprihvatljiva za 99,9 posto građana bilo koje zemlje u svijetu.

Od sportskih prvaka, dakle, ne možemo, ni kao pojedinci, ni kao društvo, mnogošto naučiti. Možemo jedino biti ponosni na njihove rezultate.

Zato, među ostalim, postoji navijanje. No, još je veća zabluda da sportski uspjesi govore o uspješnosti pojedinog društva.

Primjerice, sedamdesetih i osamdesetih godina svjetskim su bazenima vladale dopingirane plivačice iz Istočne Njemačke.

Istočna Njemačka bila je izrazito neuspješno društvo, koje se raspalo čim su to povijesne okolnosti dopustile, a masovno dopingiranje istočnonjemačkih plivačica (i atletičarki) jedan je od većih sportskih zločina u prošlom stoljeću, koji se može usporediti s nešto manje masovnim, ali isto tako strašnim državnim dopingiranjem kineskih plivačica, ne tako dugo poslije masakra na Trgu nebeskog mira.

Radi se jednostavno o tome da države žele sportsku afirmaciju i sportski međunarodni legitimitet, ali i o tome da je sport osobito u vrijeme Hladnog rata predstavljao nastavak politike drugim sredstvima.

Takav model sporta koji legitimira državu i njeno političko vodstvo nije se, naravno, zadržavao samo u komunističkim zemljama.

Kada su Argentinci 1978. godine osvojili svjetsko prvenstvo u nogometu, među najponosnijim njihovim navijačima bili su šefovi ozloglašene argentinske vojne hunte.

Činjenica da se uređenost pojedinog društva ili nekog njegovog segmenta najčešće ne može povezati sa sportskim rezultatima osobito je vidljiva u nogometu.

Hrvatska je, recimo, s obzirom na našu veličinu i ekonomsko stanje, relativno uspješna nogometna nacija koja vrlo često nastupa na glavnim svjetskim i europskim natjecanjima.

Međutim, hrvatska se nogometna scena već desetljećima, sasvim opravdano, u većem dijelu javnosti doživljava kriminalnom.

Dakle, organizacija koju samo društvo smatra bar donekle kriminalnom i u kojoj neprestance dolazi do kršenja i zakona i minimalnih normi civiliziranog ponašanja, svejedno proizvodi uspješnu nogometnu reprezentaciju.

Isto vrijedi i za rukomet: u vrijeme kada je Hrvatska vladala svjetskim rukometom, hrvatskim su rukometom bespogovorno vladali ljudi koji nisu uvijek stajali s prave strane dobrih običaja, pa ni zakona.

Sobzirom na bezbroj korupcijskih skandala u svjetskom nogometu, koji zahvaćaju skoro sve vodeće nogometne nacije, jasno je da pravna neuređenost nogometnih organizacija ni na koji način ne utječe na atraktivnost i uspješnost nogometa kao najvažnije sportske igre na svijetu.

Naposljetku, o nespornosti tvrdnje da uređenost pojedinog društva nije u korelaciji sa sportskim rezultatima te zemlje osobito zorno svjedoči primjer skandinavskih država koje, sasvim sigurno, spadaju među najuređenije, najbogatije i najtolerantnije na svijetu. I čiji su sportski rezultati u visokokomercijalnim sportovima (ne računamo, znači, nordijsko skijanje) tek prosječni ili ispodprosječni, sasvim sigurno nekonkurentni velikim svjetskim silama.

Površno gledajući, može se zaključiti da su jedino Sjedinjene Države uspostavile čvrst sustav (kroz srednje škole i fakultete) masovne proizvodnje velikih sportaša, utemeljene na pojedinim glavnim vrijednostima društva: poštenoj kompetitivnosti, visokoj radnoj etici, promoviranju talentiranih i jednakosti u šansama.

Međutim, američka se atletika već dva desetljeća bori s masovnim dopinškim skandalima, koji su neke velike šampione otjerali u zatvor; jedan od najuspješnijih biciklista svih vremena, Lance Armstrong, postao je svjetski jumboplakat za doping, a profesionalni je boks toliko kriminaliziran da mu ozbiljni mediji više ne žele posvećivati previše pozornosti.

Dakle, i američki model društvene proizvodnje vrhunskog sporta, bazirane na glavnim društvenim vrijednostima, pokazao se prilično dvojbenim.

Spotski uspjesi ujedinjuju pojedino društvo u navijanju, veselju, ponosu (i ljutnji u vrijeme poraza). Međutim, oni najčešće nisu povezani s uređenošću pojedinog društva niti mogu pružati modele za bilo kakve važnije društvene procese.