Tuđman je vrlo rano počeo iskazivati karakter prirodnog vođe, što je kulminiralo početkom devedesetih, dok je Karamarko i sada više nego suzdržani lider, o čemu svjedoči njegova uistinu neobična šutnja u Saboru. Tuđman je čovjek koji je pisao knjige (o čijem se značaju itekako može raspravljati). Karamarko je čovjek koji je uglavnom potpisivao naloge za praćenje i prisluškivanje.
Tuđman je bio opsjednut podjelom Bosne i trajnim dogovorom Hrvatske i Srbije kao preduvjetom mira na području bivše Jugoslavije; Karamarko se zasad ne bavi ozbiljnom geopolitikom, a opsjednut je jedino Bleiburgom, čije žrtve Tuđman nikad nije preuveličavao.
Karamarko, ipak, da je bio na Tuđmanovu mjestu, nikad ne bi inzistirao na imenu Croatia umjesto imena Dinamo: ne samo zato što je autentično tolerantniji, nego i stoga što je puno praktičniji, pa ne bi riskirao pad popularnosti zbog naziva nogometnog kluba.
Čvrsta uvjerenja
Tuđman je, naposljetku, bio čovjek iznimno čvrstih političkih uvjerenja: Karamarko ih zapravo ne posjeduje.
On je, koliko ga poznajem, tek jedan umjereni do vrlo umjereni hrvatski nacionalist, koji sada glumi žestokog hrvatskog nacionalista, jer je glavna agenda HDZ-a za predstojeća dva izborna ciklusa da okupi sve moguće glasove desnice, koji su se na prijašnjim izborima rasipali među nevažnim strankama i kratkotrajnim koalicijama.
No, uz sve nabrojane, i mnoge druge, manje važne razlike, između Franje Tuđmana i Tomislava Karamarka postoji i jedan uistinu duboki strateški politički prijepor kojega sadašnji predsjednik HDZ-a vjerojatno nije osobito svjestan. Radi se minimalnom društvenom dogovoru hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske. Hrvatski nacionalni preporod, kao temelj suvremene hrvatske državnosti, nastao je u građanskim slojevima tijekom devetnaestog stoljeća (pri čemu je zabavno primijetiti da neki njegovi glavni nositelji nisu bili etnički Hrvati nego Slovenci, Slovaci, Česi, Srbi i tako dalje). Iz hrvatskog su pretprošlostoljetnog nacionalnog pokreta, čiji je jedan dio zatim artikulirao idealističku jugoslavensku ideju, ostale, međutim, isključene seljačke mase, koje su činile najveći dio hrvatskog stanovništva. Seljaštvo je u hrvatsku nacionalnu politiku uveo tek Stjepan Radić, učinivši ga najmoćnijom političkom snagom u zemlji između dva svjetska rata.
Franjo Tuđman prvi je hrvatski politički vođa koji je uspio ujediniti značajke emancipacijskih nacionalnih pokreta iz 19. stoljeća s Radićevom zaostavštinom, kao i s tradicijom hrvatskog komunističkog pokreta, o kojem sada desnica može pričati štogod želi, ali koji je neprijeporno zaslužan za očuvanje nacionalnog identiteta Istre, Kvarnera i velikog dijela Dalmacije.
Franjo Tuđman, danas je to posve jasno, bio je prvi, i zasad jedini, ujedinitelj svih glavnih smjernica u hrvatskom političkom korpusu (tako je Tuđman, nažalost, privukao i proustašku emigraciju i domaće proustaške elemente, ali oni zaista nikad, u mirnodopskim uvjetima, nisu igrali ulogu veću od marginalne, na domaćoj političkoj sceni).
Ignoriranje pravne države
O Franji Tuđmanu može se izreći čitav niz negativnih vrijednosnih sudova, što smo na ovim stranicama, uostalom, redovito činili: od njegove, ovih je dana aktualno reći, orbanovske ili putinovske protudemokratičnosti, preko sukrivnje za strašan rat u Bosni, preko toleriranja najgorih oblika korupcije (u što su bili uključeni i članovi njegove obitelji), do fascinantnog i krajnje opasnog ignoriranja pravne države.
Svemu tome treba dodati i činjenicu da je predsjednik Tuđman krajem svog života doveo Hrvatsku u potpunu međunarodnu izolaciju, pa mu, eto, ni jedan značajniji svjetski državnik, osim turskog predsjednika, nije želio doći na sprovod.
Međutim, taj i takav Franjo Tuđman bio je stvarni ujedinitelj svih ključnih političkih smjerova u hrvatskom narodu. I on je tu akciju proveo svjesno, a ne instinktivno, o čemu svjedoči niz njegovih ili ranih HDZ-ovih programatskih tekstova. Zahvaljujući i Tuđmanovoj ujediniteljskoj ulozi, Hrvatska je pobijedila u Domovinskom ratu. S ovom se ocjenom, pretpostavljam, slaže i većina najžešćih Tuđmanovih kritičara.
Tomislav Karamarko, pak, vjerojatno i nesvjesno, jest veliki hrvatski razjedinitelj. Karamarkova politička strategija, ponovimo, svodi se na skupljanje što više glasova hrvatskih desnica: od brojnih domobranskih, benignih nacionalista, preko udruga vezanih uz Katoličku crkvu, koja ionako djeluje kao samostalna politička stranka (koja će se, međutim, uoči parlamentarnih izbora vrlo vjerojatno prikloniti Hrvatskoj demokratskoj zajednici), preko žestoko nacionalističkih braniteljskih udruga, pa sve do krajnje ustaške desnice.
Provodeći takvu strategiju, Tomislav Karamarko antagonizirao je veliki dio hrvatskog nacionalnog bića (što je i jedan od razloga zbog kojih se HDZ ne može približiti tridesetpostotnom rejtingu). Karamarkov HDZ zalaže se za lustraciju, za koju Franjo Tuđman nije htio ni čuti; da je Hrvatska, do 1990. godine, živjela u okolnostima jedne Rumunjske ili Istočne Njemačke, lustracija bi imala smisla. No, budući da to naprosto nije istina, i poslije ratnog iskustva, u kojem su oni što bi ih HDZ sada lustrirao, odigrali značajnu ulogu (često kroz sam HDZ), inzistiranje na lustraciji potpuna je besmislica usmjerena mobiliziranju radikalno desnih i/ili Crkvi sklonih birača.
Nadalje, Karamarko i HDZ gotovo stalno govore o Bleiburgu. Nema nikakve sumnje da sve zločine koji spadaju pod pojam Bleiburg valja istražiti i kazniti, ako je to još moguće. Ali, koristiti Bleiburg kao vododjelnicu u današnjem hrvatskom društvu štetna je politička manipulacija.
Plašenje građana
Nadalje, Karamarkov HDZ prilično redovito plaši građane povratkom komunizma i navodnim projugoslavenskim zadnjim namjerama lijevoliberalnih političara na vlasti. I jedno i drugo sadržajno je potpuno besmisleno. U Hrvatskoj ne postoje ni najmanji tragovi komunizma, (osim u nekoliko mikronakladnih i neutjecajnih medija) dok je jugoslavenski geopolitički kontekst definitivno prestao postojati hrvatskim ulaskom u Europsku uniju.
Spominjanje komunizma i jugoslavenske opasnosti, baš kao i inzistiranje na Bleiburgu i lustraciji, služe što jasnijoj podjeli na nas, dobre Hrvate, koji slušaju svećenike i glasuju za HDZ, i njih, komuniste, Jugoslavene i zabludjele liberale, koji glasuju za Zorana Milanovića i Ivu Josipovića (u stvarnosti, sve češće, ni za koga). Naposljetku, čvrstim svrstavanjem uz crkvene etičko-društvene inicijative, Tomislav Karamarko učinio je Hrvatsku demokratsku zajednicu klerikalnom strankom, što Franjo Tuđman nikad nije ni pokušao napraviti niti bi takvo što dopustio. Karamarkov HDZ prva je masovna klerikalna politička stranka u novijoj hrvatskoj povijesti: Stjepan Radić i Vladko Maček, neovisno o parolama Hrvatske seljačke stranke, ponašali su se neusporedivo sekularnije od današnjeg HDZ-a.
Svim ovim postupcima Tomislav Karamarko stvorio je prilično čvrsti zid između Hrvatske demokratske zajednice i svih drugih hrvatskih građana koji se ne osjećaju ugodno u ambijentu staromodne, nacionalističke desnice. Utoliko gospodin Karamarko uistinu jest veliki razjedinitelj hrvatskog političkog tijela. Utoliko Tomislav Karamarko predstavlja snažnu suprotnost Franji Tuđmanu. I zbog toga, uostalom, Karamarko i njegov HDZ, vrlo vjerojatno, nikad neće ponoviti ni jedan od izbornih rezultata Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....