KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA Josipovićev izvještaj srušio je klimu izvanrednog stanja

A što sada? Što, dakle, poslije detaljnog i dobro argumentiranog izvješća predsjednika Republike o optužbama Slavka Linića protiv Zorana Milanovića? Linić je optužio Milanovića da je dao nalog obavještajnim službama da ga prate i prisluškuju, što je Milanović odmah žestoko demantirao.

Josipović je jučer uvjerljivo ustvrdio da obavještajne službe nisu prisluškivale ni pratile Slavka Linića. Slavko Linić je, prema Josipovićevu izvještaju, ozbiljno lagao, dok je Zoran Milanović govorio istinu. Takav ishod pomaže, naravno, Milanoviću uoči sjednice Glavnog odbora SDP-a, jer je Slavko Linić sada formalno označen kao čovjek koji se služi neistinama, kako bi diskreditirao predsjednika SDP-a i predsjednika Vlade.

Preko te činjenice ne mogu, valjda, prijeći ni najbolji Linićevi prijatelji iz SDP-ova vodstva (osim ako ne misle da je ok lažno optuživati bilo koga, pa i vlastitu Vladu.

Međutim, ovdje se ne radi samo o Liniću i o SDP-u.

Ovdje se radi o korištenju slučaja Linić za stvaranje ozračja izvanrednog stanja u zemlji. Podsjetimo, HDZ je odmah, pošto je Linić optužio Milanovića za zloporabu obavještajnih službi, progovorio o “kraju demokracije u Hrvatskoj”, te je zahtijevao izvanredne izbore. U čitavom nizu javnih reakcija na Linićeve optužbe o Milanovićevoj zloporabi sigurnosnog sustava dominirali su podjednako osuđujući tonovi, pojedini katkad na rubu komičnog i histeričnog.

Dobar dio hrvatske javnosti, od krajnje ljevice do krajnje desnice, unaprijed je presudio predsjedniku Vlade, a da se nije čekala provjera Linićevih optužbi. I što sada, kada su optužbe demantirane?

Smatra li HDZ i dalje da je riječ o sumraku demokracije? Ili je bliže sumraku zdravog razuma, da se unaprijed povjeruje u tako teške optužbe za koje bivši ministar financija nije iznio niti jedan dokaz, ni čvrstu indiciju? Što ako sutra Dragutin Lesar kaže da su mu pokrali jedno pedeset tisuća glasova, jer je Milanović želio uništiti Laburiste (ovdje čak ne karikiramo previše: neki političari Saveza za Hrvatsku na egzotičnim portalima tvrde da im nije ukradeno samo jedno, nego dva mjesta na europskim izborima): hoće li se onda zahijevati ponavljanje izbora za Europski parlament?

Što ako Hrvoje Petrač kaže kako mu je Ivo Sanader namjestio otmicu Zagorčeva sina samo da bi ga se nekako riješio? Hoće li zaredati masovni zahtjevi za obnovom procesa i građanskom rehabilitacijom gopodina Petrača?

I tako dalje, i tako dalje…

Sve ovo, naravno, zvuči apsurdno. Kao što je bila apsurdna optužba šefa Vukovarskog stožera, u emisiji “Nedjeljom u 2”, da je Milanovićev otac bio jugoslavenski veleposlanik u Parizu u vrijeme ubojstva Bruna Bušića.

Problem je, međutim, u tome što dio hrvatske javnosti - i to ne samo onaj radikalan, nego i onaj koji bi trebao pripadati mainstreamu - sve više živi u teorijama zavjere, u kojima činjenice postaju nebitne, te što dio političke scene pokušava poticati i eksploatirati takvo stanje. U Hrvatskoj se u ovom trenutku svakoga može optužiti za bilo što, bez ijednog dokaza, bez ijednog čvrstog podatka: takve optužbe zatim prerastaju u virtualnu političku stvarnost, da bi se, nakraju, na temelju virtualne političke stvarnosti stvarali zaključci i donosile presude, koje nužno djeluju na postojeće političke procese i pokreću nove.

Riječ je o krajnje neodgovornim manipulacijama, koje sigurno ne pridonose demokraciji u Hrvatskoj. Atmosfera izvanrednog stanja, kakva se pokušala stvoriti oko Milanovićeve navodne zloporabe obavještajnog sustava, nikada ne može biti korisna za demokraciju. Izvanredna stanja donose samo kaos, a u gorim slučajevima, kao u Srbiji ili Rusiji, izborima legitimiranu diktaturu.

Stoga je Ivo Josipović postupio državnički odgovorno, kada je u najkraćem mogućem roku uvjerljivo demantirao Linićeve optužbe i tako srušio atmosferu izvanrednog stanja, koja je zadnjih dana počela bujati u hrvatskoj javnosti.