KOMENTAR BORISA VLAŠIĆA Kako Miroslav Škoro voli Hrvatsku srcem i čekićem

Vrag je to kad predsjednik nema čistu savjest. Onda je svašta spreman izgovoriti da se umili javnosti. Kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović nedavno je rekla da bi rado da je mogla uzeti pušku i otići u rov. Ostala je u kancelariji. Kandidat Miroslav Škoro rekao je isto to, ali kako je bio na drugoj strani Atlantika, potpuno odjavljen iz Hrvatske, poziv za front nije ni dobio. Ali, zvao je telefonom CNN da im objasni kako su bili u zabludi kada su emitirali neke vijesti. To je ubrojio u svoje obrambene zasluge. No, taj izostanak s prve crte ipak ih muči. Ne zato što im fali miris baruta, već zato što bi im to pomoglo da se približe biračkoj skupini koja ljude procjenjuje prema sudjelovanju u ratu. Tako se predsjednički kandidat Miroslav Škoro nekidan sreo s Marijanom Živkovićem, privatno. I javno objavio sadržaj njihova razgovora. Marijan Živković je, inače, čovjek kojemu Hrvatska sudi jer je u jesen 2013. u Vukovaru čekićem razbio dvojezičnu ploču koja je stajala na zgradi policijske postaje. I hrvatski grb na ploči. Živkoviću je suđenje ponovljeno, a sutkinja je na početku suđenja zatražila novo psihijatrijsko vještačenje. Vještačenjem bi se trebalo utvrditi je li ubrojiv da prati suđenje, shvati zašto mu se sudi i svoju odgovornost, kao i to je li bio ubrojiv kada je razbijao ploče na zgradi policije. Živković je izgubio dva sina u ratu, poginuli su kao branitelji. Predsjednički kandidat je objavljujući fotografiju susreta napisao, sada to vrijedi u potpunosti citirati: “Hrvatska, kojoj želim biti na čelu, neće snagu represivnog aparata dokazivati na ljudima poput Marijana Živkovića, oca dvojice poginulih hrvatskih branitelja nego na onima koji su se obogatili obnašajući najviše političke dužnosti. Sudbena vlast nije ‘sveta krava’ kojoj se ne može poslati poruka da nešto loše radi.

A loše se radi ako se ustrajno procesuira čovjeka koji je svojim postupkom rekao NE kršenju 8. članka hrvatskog Ustava i nasilnom uvođenju dvojezičnih ploča u Vukovar. Snaga sustava dokazuje se progonom ‘krupnih riba’, a ne maltretiranjem ljudi koji su dali ono najvrednije ovoj državi - svoju djecu”.

Iz ovoga se može zaključiti da ako ti je netko u obitelji bio u ratu, onda to oslobađa od odgovornosti pred zakonom. Time je počela trgovina ljudima koji su stradali u ratu. Jer, da to nije važno, ne bi Škoro spomenuo kao karakteristiku Marijana Živkovića. Škoro je opravdavajući Živkovića nekidan branio nasilje, gomilu koja je 2013. nahrupila na policijske postaje kako bi s njih porazbijala dvojezične ploče koje je postavila Hrvatska. Odluku o postavljanju tih ploča je, kao podsjetnik, donio HDZ. Policijske stanice na koje je gomila krenula su, kao podsjetnik, stanice hrvatske policije. Škoro je ustanovio da je postavljanje ploča bilo nasilno, a da je Marijan Živković svojim postupkom rekao “NE”. Sva sreća, postoje snimke koje pokazuju da je Živkovićevo “ne” bilo s čekićem u ruci i toliko smireno da sud želi psihijatrijsko vještačenje prije nego što počne odlučivati o krivnji. Ali, nije problem u Živkoviću. On je napravio što je napravio i treba se nadati da će vještačenje ustanoviti da je tada, a i danas, bio savršeno ubrojiv te da se neće i on izvlačiti na dva poginula sina. Bilo bi to jeftino. Ali, ipak ne toliko kao što je to kada u kampanji predsjednički kandidat koristi ljude i njihove osobne tragedije za svoju političku promociju. Kao što je to učinio Škoro, sada, naknadno dodajući čekić Živkoviću da razbije ploču s hrvatskim grbom. Jer se valjda Hrvatska ne voli samo srcem nego i čekićem.