TVRDOGLAVE ČINJENICE

Klijentelizam se u Hrvatskoj neće iskorijeniti dok se ne iskorijeni u HDZ-u

Plenkovićevi potezi u raspletu imovinskih afera njegovih ministara bit će i jasan putokaz o smjeru njegova HDZ-a
 Goran Mehkek / HANZA MEDIA

Prije točno deset godina, 8. svibnja 2009., londonski dnevni list Daily Telegraph krenuo je s objavom serijala istraživačkih tekstova pod naslovom The Expenses Files. Telegraphovi novinari otkrili su desetke financijskih malverzacija i primjera nepropisnog trošenja javnog novca od strane visokopozicioniranih britanskih političara. U skandal su bili uključeni neki od najbližih suradnika tadašnjeg laburističkog premijera Gordona Browna. Ministar vanjskih poslova Jack Straw svoja je primanja napumpao primjenom ogromne porezne olakšice na koju nije imao pravo. Ministri Peter Mandelson, Alastair Darling, David Miliband i Geoff Hoon koristili su javna sredstva za obnovu ili održavanje svojih nekretnina, a Andy Burham čak je na račun javne blagajne knjižio troškove selidbe. Svi su oni ostvarili nepripadajuću imovinsku korist na temelju političke sinekure. Priča je privukla velik interes javnosti, a o kolikom se skandalu radilo zorno svjedoči i činjenica da je ovih dana Daily Telegraph objavio dokumentarni film posvećen novinarima koji su otkrili priču.

Expenses Files skandal pokazao se kao konačni udarac za već poljuljanu Brownovu vladu, no još važnije, trajno je narušio povjerenje britanske javnosti prema obnašateljima političkih dužnosti. Val opravdanog nezadovoljstva zbog nepravednih imovinskih povlastica političke kaste dobrim dijelom je iskoristio i vješti populistički manipulator Nigel Farage za promociju antieuropske agende temeljene na hajci protiv rastrošnih briselskih birokrata. Sve što se nakon toga dogodilo dobro je poznato. Britanska priča trebala bi biti dosta poučna i za hrvatske vlastodršce. U samo nekoliko tjedana mediji su izvještavali o tri potencijalna imovinska delikta članova Vlade Andreja Plenkovića. Prvo je interes javnosti privukao luksuzni Mercedes u dvorištu ministrice regionalnog razvitka i europskih fondova, inače iznajmljen od leasing kuće poduzetnika koji je dobivao europski novac kroz natječaje ministarstva koje ministrica vodi.

Nakon toga, javnost se bavila ljetnikovcem ministra državne imovine, vilom u Živogošću kupljenom po cijeni zagrebačkog stančića od poduzetnika koji je od ministarstva pod vodstvom predmetnog ministra otkupljivao jednu vrlo vrijednu nekretninu. A onda je stigao i slučaj potpredsjednika Vlade za gospodarstvo, čiju je novu i evidentno poprilično skupu kuću gradila ista ona tvrtka kojoj je Virovitičko-podravska županija - dok ju je vodio današnji drugi čovjek Vlade - povjerila niz vrlo vrijednih projekata. Svaka od tih afera tek će doživjeti svoj epilog, ponajprije kroz odluke Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, no već i javni dojam koji se generira kroz učestalost sumnji za premijera bi se mogao pokazati vrlo štetnim. Andrej Plenković vlast u stranci, pa potom u državi preuzeo je uz obećanje da će “mijenjanjem HDZ-a mijenjati Hrvatsku”.

S obzirom na toksičnu ostavštinu Tomislava Karamarka, ta maksima prvenstveno se gledala kroz ideološke naočale i tumačila kao najava skretanja najveće hrvatske stranke s desnog ekstrema natrag prema vrijednosnom centru, efekt čega bi bilo utišavanje razbuktalih ideoloških sukoba u društvu. Ipak, iako se to tada manje naglašavalo, takva reformatorska Plenkovićeva agenda - da bi bila vjerodostojna - morala je sadržavati i drugi krak usmjeren prema prekidu raširenog i duboko ukorijenjenog klijentelizma koji je u funkcionalni sklop hrvatske države ugrađen praktički od njezina osnivanja. Pojednostavljeno rečeno, klijentelizam se u Hrvatskoj neće iskorijeniti dok se ne iskorijeni u HDZ-u. Čisti računi, odgovorno upravljanje javnim novcem i meritokracija neće u državi profunkcionirati ako ne budu ustrojeni kao egzistencijalni principi unutar samog HDZ-a. U provedbi svoje agende, čini se danas, Plenković je bio polu-uspješan. U ideološkom pogledu određeni napredak je ostvaren, makar malim i sporim koracima. U drugom - interesno-klijentelističkom - stječe se dojam da stvar ide nagore. Plenkovićevi potezi u raspletu imovinskih afera njegovih ministara bit će i jasan putokaz o smjeru njegova HDZ-a.

Ako doista želi mijenjati klijentelističku ćud HDZ-a, te namjere mora demonstrirati i konkretnim mjerama. Ako postoje kontinuirane nejasnoće u izvještavanju HDZ-ovih dužnosnika o svojoj imovini, stranka može provesti internu reviziju tih prijava, ako stalno nezadovoljstvo javnosti izazivaju razne povlastice njihove rodbine i povezanih osoba, to se može regulirati unutarstranačkim kodeksom, potencijalno i strožim od važeće zakonske regulative. Puno je načina na koji HDZ može vrlo uvjerljivo pokazati svoju predanost transparentnosti i čestitosti obnašanja javnih dužnosti. Propuštanje prilike da to učini, papagajskim inzistiranjem na “institucijama koje rade svoje posao”, imat će dva efekta. Prvi je da će, kao u Britaniji, na gnjevu građana svoj rejting bildati lijevi i desni populisti, potencijalno i vrlo radikalni. Drugi je taj što će se neizbježno otvoriti pitanje je li HDZ uopće moguće reformirati. Čak ako i prihvatimo tezu da HDZ može biti ideološki umjerena stranka i interesno neklijentelistička stranka, zasad ne znamo odgovor na ključno pitanje: može li to biti istovremeno?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 09:22