Recimo da je Kikijev život roman. Ova priča onda je njegovo jedino sretno poglavlje, iako je glavni lik iz svih ostalih izašao s osmijehom na licu. Mi ćemo ih sažeti i od njih napraviti kratki uvod u ovu sretnu priču. Kristijan Trupković (34) živi u Dugoj Resi. U dobi od tri mjeseca pri operaciji kralježnice ozlijeđen mu je važan živac, zbog čega je već kao beba postao 90-postotni invalid drugog stupnja. Prohodao je s tri godine zbog te parapareze spastice, no nije dopustio da ga kasnije stjera u kolica, a pobijedio ju je i kad su i pitanju štake. Da joj je dao za pravo, možda ne bi imao toliko padova, no neka, zato se brzo naučio dizati. Uostalom, kako sam kaže, njegov problem s “iščašenim” hodanjem i nije njegov problem koliko je problem ljudi oko njega. Odrastao je uz samohranu majku, žao mu je što nije osjetio i očinsku ljubav, ali majka je svoju zato udvostručila.
Djeca s njegovom dijagnozom završe u Krapinskim Toplicama, tamo su na rehabilitaciji, pa tamo idu i u školu. Nakon osmoljetke, u pravilu školovanje nastavljaju u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, gdje je Kiki završio školovanje za grafičkog tehničara. Vratio se u Dugu Resu i počeo s traženjem posla, hobija, novih prijatelja. Uspio je u svemu, osim, dakako, u pronalasku posla. Okrenuo se sportu. Kako je tijekom srednje škole igrao tenis u kolicima, mislio je da bi uz treninge to mogao dići na jednu višu, možda profesionalnu razinu. Upoznao je trenera Bojana Kovača koji mu je pružio priliku. Kiki ju je, naravno, iskoristio.
- Možda će malo čudno zvučati, ali ja sam u to krenuo s namjerom da osvojim Wimbledon, i ne šalim se. Putovao sam vlakom pune četiri godine u Zagreb na treninge, a potom doma još vježbao u večernjim satima. Došao sam tako na jednu profesionalnu razinu, upao sam čak na svjetsku “top 600” listu, i imao sam stotinu planova. No, s invalidninom od 1200 kuna, bez sponzora se dalje nije moglo, a sponzora nije bilo. Morao sam sve baciti niz vjetar - kaže Kiki.
Manje vrijedan
Bio je to njegov novi pad, ali nema veze, kao što rekosmo - zna se on dizati. Vratio se potrazi za poslom. Da su poslodavci znali kakva želja u njemu izgara samo za prilikom da pokaže što zna... ali, nikoga nije zanimalo. Kiki se, dakako, opet pridigao. Morao je nešto mijenjati, jer ovo dosad, vidio je, ne daje rezultate. Zapazio je na američkom Masterchefu kako jedna slijepa osoba kuha gotovo samostalno. Strepnje zbog invaliditeta, da i u tom području pokaže kreativnost, sada su se rasplinule. Upisao je prekvalifikaciju u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu i završio za kuhara. Ubrzo je ostvario svoj san, tako je to tada barem izgledalo. Dobio je posao u restoranu i preselio se na smještaj u Zagreb, jer javnim prijevozom nije mogao pratiti radno vrijeme ugostiteljskog objekta. Nakon devet mjeseci morao je otići. Rekao nam je zašto, ali ne želi da to stavimo u medije jer ne želi povrijediti svojeg bivšeg poslodavca. Vratio se doma. Morao je opet ispočetka. Rekosmo, zna se Kiki dići. Međutim, ovaj put koljena su klecnula.
- Htio sam konačno početi vraćati majci za sve što je učinila za mene, da sada ja brinem o njoj, kako je ona o meni. Želio sam ponekad i ja platiti kavu u društvu, odvesti prijatelje na pizzu. Dok su studirali, nisu imali novca kao ni ja. No, nakon fakulteta redom su dobivali poslove i počeli zarađivati, i častiti me kavama. Tada mi se nekako počelo činiti da sam manje vrijedan, iako oni to, naravno, nikada tako nisu doživljavali. Naprosto sam se sam od sebe počeo osjećati loše, zatvarati u sebe i separirati od svojih najboljih prijatelja - govori nam Kiki.
Križ koji na leđima nosi skoro od rođenja tada je silno otežao. Bio je to trenutak da se nekako, odnekud, konačno ukaže Kristijanov Šimun Cirenac.
Tea Golubić (28) je simpatična Dugorešanka koja se bavi ozbiljnim stvarima, stručnjakinja je za ekonomiju, pravi poslovne planove, investicijske studije i projekte koje financira Europska unija, svakodnevno putuje na posao u Zagreb, hobi joj je fotografiranje i video, kojima u pravilu promovira rodni grad, drage ljude i prekrasnu Mrežnicu, a voli i slagati rečenice u zanimljiva štiva. Iako živi petstotinjak metara od Kikija, upoznali su se preko Facebooka. Tu su shvatili da vole slične stvari, onda su o njima odlučili popričati na pravoj kavi, pa su onda uvidjeli kako prate iste serije, slušaju iste bendove, imaju isto društvo, pa su počeli sa šetnjama i izlascima u zajedničkom društvu, a ono što je njihovo prijateljstvo valjda trasiralo prema vječnosti jest identičan smisao za humor, koji obostrano obiluje sarkazmom. Stručnjaci kažu da je sarkazam znak visoke inteligencije, takvi ljudi lakše rješavaju probleme, otporniji su i imaju prijatelje koji ih zaista vole. Kako god, Tea je bila ta koja je pružila ruku Kikiju da se pridigne, a onda prebacila na svoja leđa dio onoga što je on godinama teglio sam.
- Kiki je drag, pametan, vrijedan i dobar čovjek. Toliko je uložio u sebe i svoje obrazovanje, toliko želi taj posao da ja nisam htjela, željela, a ni mogla prihvatiti da je manje vrijedan samo zato što je osoba s invaliditetom. Ne, nikako nisam mogla ostati postrani i gledati kako mi prijatelj to prolazi. Dok ja svaki dan odlazim na posao i stvaram si neki normalan život, on sebi ne može priuštiti nove tenisice - kaže nam Tea.
- Čini mi se da je ona to prihvatila malo teže od mene - dodaje kroz smijeh Kristijan.
No, Tea to, zapravo, nikada nije prihvatila. Štoviše, čvrsto je odlučila pomoći.
- Počela me zatrpavati mailovima ponuda za posao, natječajima, a ja sam se na sve javljao. Bezuspješno. Onda smo sjeli pa šminkali moj CV. Bila je to zaista smiješna stvar, kao da uređujemo CD nekog benda, pa dodajemo i oduzimamo detalje, važemo koja bi postigla bolji efekt kod poslodavaca. Složili smo tako i poslali više od sto zamolbi, valjda je po jednu dobio svaki restoran u Karlovačkoj županiji i priličan broj njih u Zagrebu. Bilo je efekta i poziva na razgovore, no tu smo došli do novog problema. Izgledalo je to ovako... Poslodavac me želi zaposliti jer mu se sviđaju moje reference i elan, a onda dođemo na temu radnog vremena, pa me pita kako mislim putovati. Ja kažem, vlakom, busom, javnim prijevozom. Tu razgovor završava, jer nakon 22 sata ne postoji javni prijevoz kojim bih mogao s posla kući, a u restoranu se tada još radi - kaže Kiki.
Novi planovi
Kiki je imao vozačku dozvolu, položio je ispit na vozilu s komandama prilagođenima invalidnoj osobi, no automobil si nikako nije mogao priuštiti. Tea je shvatila da šminkanje životopisa više nema smisla, jer neće dati željeni efekt. Morala je smisliti nešto drugo.
- Rodila se tada ideja da zajednički otvorimo ugostiteljski objekt, napravili smo poslovni plan, čak i ponudu jela, pa i cjenik. Onda sam procijenila da je rizik prevelik te kako sad ne bi bilo pametno ulaziti u kredit. Bojala sam se kako bi to završilo. Ja sam bila ta koja je stopirala projekt, a nakon toga sam se osjećala još gore jer sam mislila da sam Kikija sada i ja ostavila na cjedilu - kaže Tea.
No, ako je odustala od restorana, nije odustala od Kikija. Opet su zajedno krenuli od nule, danima su razmišljali što i kako, a onda je Tea odlučila - organizirat će humanitarnu akciju za kupnju vozila prilagođenog invalidnim osobama, Kiki će tako lakše naći posao. Bacila se na izradu plana, istraživanje tržišta, prikupljanje ponuda, i došla do ove računice:
- Da bismo Kikiju kupili iole kvalitetan i siguran automobil s automatskim mjenjačem, potrebno je najmanje 30.000 kn, a troškovi ugradnje ručnih komandi, prema ponudi odabrane tvrtke, iznose 12.000 kn. Troškove povezane s prijenosom vlasništva, tehničkim pregledom i osiguranjem te registracijom kupljenog automobila procjenjujemo na oko 3500 kn. Sveukupni troškovi iznosili bi, stoga, oko 45.500 kn.
Napravila je Tea čak i projekciju Kikijevih budućih primanja pa u njih ukalkulirala troškove održavanja vozila, kako ga autom ne bi financijski previše opteretila. Nakon toga, prionula je osmišljavanju same akcije. Mjesec dana svaki je slobodni dan, sat i sekundu provela istražujući zakone, ispunjavajući formulare, i na kraju je uspjela.
- Sve sam prijavila u Ured državne uprave i tamo prijavila akciju. Ja sam zakonski odgovorna osoba za sve, morala sam to jamčiti, pa je stoga i račun za prikupljanje sredstava na moje ime. Ljudima je tamo, doduše, bilo čudno kako mi to mislimo izvesti, jer ne organiziramo nikakav koncert, ne dijelimo majice, nemamo čak ni štand, niti neko medijsko pokroviteljstvo. Jedina platforma za promociju bile su društvene mreže - priča Tea.
Tu je Tea aktivirala svoj drugi talent, napravila je videoprilog i složila tekst o svojem prijatelju i otisnula ga preko društvenih mreža u online svijet. Akcija je započela u ponedjeljak, a u samo nekoliko dana stotine ljudi podijelile su poruku koja se zove “Za život. Ne preživljavanje. Za Kikija.”, koju je vidjelo više od sedam tisuća ljudi.
- Predlagali su nam: javite se njemu, on ima mnogo novca, ili otiđite do njega, on je socijalno osjetljiv. No, mi nismo nikoga htjeli vući za rukav, nikoga ni u što uvjeravati. Odlučili smo ljudima ispričati priču o Kikiju pa neka sami procijene zaslužuje li on priliku. Ako misle da zaslužuje, neka mu pomognu. Vidjet ćemo što će na kraju biti. No, mi vjerujemo u čudo - poručuje Tea.
Ružičaste naočale
Svi koji žele donaciju za Kikija mogu uplatiti na IBAN račun Zagrebačke banke HR3123600003513312749 (Primatelj: Tea Golubić s pozivom na br. 3513312749 te SWIFT šifrom banke ZABAHR2X). Vlasnicima restorana možda ne bi bila naodmet informacija da je Kiki stručnjak za pizze i lasagne, kao i za sve vrste variva.
- Želim barem mali dio ovog sivog svijeta učiniti ružičastim, premda mi često kažu: “Moraš pod hitno skinuti te ružičaste naočale, moraš prestati biti toliki empat”. Ne, ne moram, i to je moj izbor. Odlučila sam da moram pomoći pa kamo god Kikija i mene to odvelo. I eto nas. Zajedno pokušavamo svijetu vratiti boju. Hoćete li nam se pridružiti, isključivo ovisi o vama. Danas je ovo Kiki. Sutra već možete biti upravo vi. Podržite naš vrisak na netoleranciju, na kontinuirano žmirenje društva, odbacivanje drugačijih i onih koji nisu te sreće da kao svi mi koji smo zdravi mogu uživati u blagodatima vlastitih funkcionalnih nogu i svega ostaloga što to nosi sa sobom. Jedna kava koje se danas odreknete dovoljna je da mu promijenite život - poručila je Tea Golubić.