Keanu Reeves ima novu curu i ona izgleda kao Helen Mirren. Normalna je i ne upotrebljava botox. Zašto nas onda to toliko uznemirava?

Kad je Keanu Reeves prošli tjedan prošetao crvenim tepihom sa svojom djevojkom, svijet je na trenutak umuknuo. (O, da je barem umuknuo zauvijek!) No, nakon prvotnog nijemog šoka, uslijedio je val - nevjerojatno bizarnih komentara, što o tome kako njegova devet godina mlađa djevojka izgleda preružno/prestaro/preneugledno/preobično za njega, što o tome kako je njegov čin hodanja sa ženom koja ne boji kosu gotovo herojski.

Pop ikona koja ne spava s manekenkom za donje rublje?! Udijelimo mu odličje nekog viteškog reda! Proglasimo ga plemićem - ali ne prije no što ga pošaljemo na dubinsko psihološko promatranje. Zašto to, naime, želi? Zašto nije iskoristio svoju zvjezdanu poziciju - bolje? Možda je lud. A možda je ikona, vrišti internet. Možda je samo normalan muškarac, usudim se u jednom trenutku pomisliti.

Iako je i meni, priznat ću, ugodno vidjeti kako hollywoodskim crvenim tepihom za promjenu hoda žena koja - kako god izgledala - očito ne robuje društvenomrežaškim estetskim standardima (nije se koristila tehnikom konturiranja da promijeni lice, nije se koristila uslugama stručnjaka da joj dodaju umjetnu kosu uvjeravajući tako mlade neiskusne žene diljem Zemlje da su samo one rođene nedovoljno genetski obdarene, nije se izgladnjivala prije velikog debija, nema potrebu pokoriti se generalnom stavu da žena ne smije pokazati da je počela starjeti jer je u tom trenutku za otpad, a svojom spontanošću i osmijehom pokazivala je da je prilično opuštena i izuzetno na miru sa svojim statusom i izgledom - što je možda njezin najveći “grijeh”), zapravo mi je posve nejasno i oduševljenje koje je dijelom world wide mreže zavladalo.

Keanu Reeves ima curu, i ona izgleda kao normalna osoba. Zašto nas to toliko uznemirava i uzbuđuje? Jasno mi je, od popkulturnih ikona očekuje se da budu veće od života, a od svijeta da im na pladnju nudi ono što je običnim smrtnicima nedostupno - bila to tek rođena janjad na ražnju ili zabranjeni prstaci, kokain s dijamantima obloženim štapićima za ušmrkavanje, žene koje izgledaju kao junakinje erotskih stripova. No ti vlažni snovi koje smo navikli u stvarnosti doista gledati em na crvenim tepisima em na Instagram feedovima obijesna su stilizacija života, imitacija stvarnosti u koju ne vjeruju čak ni oni koji hodaju po tim istim tepisima. Najgore su u toj zajedničkoj fantazmagoriji ipak prošle žene (kao i obično).

Najslabije su se operirale desetljećima ne bi li sličile izmišljenim idealima, a i dandanas, kada je ženski pokret oslobođenja jači nego ikada zahvaljujući sinkronizaciji razvoja novih tehnologija i eksploziji frustracije u svim regijama koje poznaju white male supremacy (a to su sve regije u koje je bijeli muškarac ikad kročio), ženski je izgled prvi na ljestvici ocjene osobe tog spola. Pa je tako frajer koji se zaljubio u izuzetno uspješnu (pa samim time, očito, i nadarenu) umjetnicu maltene proglašen besmrtnim pravednikom među narodima jer je toliko odvažan i beskompromisan da je s njom, iako bi mogao “bolje” i “ljepše” i “atraktivnije”, no on, poput pravog usamljenog jahača apokalipse, prkosi neverama i očekivanjima svih nas ostalih, koje će pokrstiti svojom velikodušnošću poput pravog pionira pravednosti. On ne diskriminira.

Čak i ako nije brutalna riba, što bi rekli moji Beograđani, on hoda s njom, jači od sudbine. Što mi možete, šapuće Keanu Veličanstveni, ja čak i s njom pod rukom mogu biti zvijezda! Dakako, nadam se da pravi Keanu, o kojem doista ništa ne znam, ne razmišlja kao timovi na internetu ovih dana - ni oni koji su morali protrljati oči jer im se učinilo da Alexandra Grant sliči Helen Mirren ni oni koji su oduševljeni njegovim životnim izborima.

Ne mogu dokraja biti nepoštena prema potonjima, jer bi to značilo da ignoriram činjenicu koju, nažalost, dobro poznajem, a to je nametnuti ideal Cosmo djevojke koju su nam servirale devedesete. Ona je dolazila djevojkama i mladićima u susret trčeći sretno plažom u crvenom kupaćem kostimu dok su njezine umjetne grudi poskakivale na sve strane i govorila im: Ovo je ideal ljepote koji morate voljeti i slijediti! Ipak, očekivala sam, možda naivno, da je svijet odrastao u međuvremenu. Očekivala sam da zaljubljenost jednog poznatog američkog glumca u osobu koja izgleda kao urbana, zadovoljna, sretna žena u četrdesetima, a ne kao Instagramom uljepšana modelka, ne može krajem 2019. godine srušiti internet.

Feminizam u koji ja duboko vjerujem kaže da je posve svejedno tko s kim hoda, pa tako doista mislim da bi Keanu bio jednako vrijedna ljudska jedinka i da je odabrao manekenku za donje rublje Victoria Secret, to su predivne žene, zaboga. Ali ne mogu vjerovati da je šokantno što pedesetpetogodišnji glumac iz blockbustera hoda sa ženom koja ne upotrebljava botox. Internet je toliko poludio da se i sama Helen Mirren, s kojom su usporedili gospođu Grant, oglasila na tu temu, rekavši damski da joj je čast što je uspoređuju s tom divnom ženom koja je sigurno usrećila njezina kolegu.

Koliko god želim biti sretna zbog Reevesa, čija je osobna tragedija (izgubio je i dijete i zaručnicu u roku od osam mjeseci prije dvadesetak godina) poznata kao jedna od najtužnijih javnih priča koje slamaju srce, toliko istovremeno mislim da je stvarno vrijeme da se ljestvica onoga što očekujemo u smislu izbora partnerica javnih, moćnih muškaraca podigne. Dok parovi poput ovog - a to su ravnopravni parovi - ne postanu toliko normalni da, osim poslovične trač-rubrike, ne podignu ni jednu obrvu, ne samo da nismo odrasli nego nismo ni blizu mature zrelosti.