Kamate su već postale negativne, ali ne i za nas

Kada su je nazvali iz banke, Eva Christiansen se nadala samo jednom - pozitivnom rješenju za traženi kredit. Zato joj je trebalo nekoliko minuta da u potpunosti shvati poruku s druge strane: dobit će ne samo kredit, nego i negativnu kamatu. Sljedećih godinu dana banka će Evi, naime, plaćati kamatu, a ne Eva banci. Riječ je, doduše o, desetak kuna mjesečno, ali i o nečuvenom bankarskom presedanu. Zato se kredit gospođe Christiansen ovih dana našao na stranicama mnogih europskih novina. Izmišljeno ili ne, ime savršeno pristaje pojavi, prvobitnoj poput biblijske Eve, koja preokreće novi financijski svijet, pri čemu prvi put u povijesti novca plaća onaj tko ga ima, a ne onaj kojemu ga se daje u zajam.

Za ono što su ekonomisti još donedavno smatrali potpuno nemogućim postoji primjer Švicarske, zemlje u kojoj je Credit Suisse još lani svojim najvećim poslovnim klijentima uveo tzv. proviziju na depozit, a privatna banka Lombard Odier najavila da će za uloge veće od 100.000 eura uzimati godišnju kamatu od 0,75 %. Međutim, Švicarska je u Europi dosad uvijek bila posebna financijska ptica.

Sada se virus negativnih kamata počinje širiti i Europskom unijom, točnije njezinim sjeverom. Poput Švicarske, i Danska i Švedska, kao zemlje izvan zone eura, bilježe enormni priljev inozemnog kapitala. Novac bježi iz eurozone, gdje valuta namjerno slabi, te iz svih mogućih svjetskih kriznih žarišta čije elite nastoje što sigurnije spremiti svoja manje ili više opasno stečena bogatstva. Iako nemaju euro, zemlje europskog sjevera svojom novčarskom politikom prate poteze Europske središnje banke pa im ne preostaje drugo nego uvesti negativne kamate. Tako je prošli tjedan, nakon Danske, i Švedska smanjila libor, referentnu stopu za sve nacionalne financijske instrumente, na minus 0,1 %.

Toliko je u početku iznosila i negativna kamata koju je Mario Draghi naplaćivao bankama u eurozoni, ako bi kapital deponirale u središnjoj europskoj novčarskoj instituciji, umjesto da ga plasiraju kroz kredite. Stvaranje kontrolirane inflacije od nešto manje od 2 %, kakvu većina ekonomista smatra najboljim uvjetom za zdravi gospodarski rast, Draghi međutim nije ostvario ni kada je tu negativnu kamatu spustio na minus 0,2 %, pa od ovog ponedjeljka počinje njegov novi projekt, “najveći novčano-politički korak u povijesti Europe”, kako ga nazivaju njemački mediji.

Svaki mjesec Europska središnja banka otkupljivat će obligacije za 60 milijardi, do kraja rujna za ukupno bilijun i 14 milijardi eura. Draghi se nada da će tako pokrenuti inflaciju i usput oslabiti euro. Time će goleme količine roba, od grčkog cementa do njemačkih automobila, postati jeftinije zemljama izvan zone eura, a istodobno zemljama eurozone to bi trebalo povećati izvoz i proizvodnju, odnosno poskupjeti sve što se uvozi, od nafte do tehničkih uređaja. Kako bi zbog rasta gospodarstva ljudi imali više novca, više bi kupovali, cijene bi rasle a na kraju i inflacija.

Toliko teorija. Ali, u ekonomiji dva i dva rijetko su četiri.

Većina njemačkih ekonomista, bez obzira na liniju štednje kancelarke Merkel, generalno podržava Draghijev bilijunski pokus. Berlin će od njega nesumnjivo profitirati jer će ECB državne obligacije otkupljivati u iznosima razmjernim učešću pojedine zemlje u ukupnoj privredi eurozone, a Njemačka tu vodi. Ali svi znaju i tvrdnju Miltona Friedmana da je “put od povećanja količine novca u opticaju do inflacije dugačak i vijugav”.

Banka za međunarodno poravnanje (BIZ), neka vrsta banke svih emisionih banaka, vjerojatno ne slučajno smještena u švicarskom Baselu, upozorava na opasnosti od poplave jeftinog novca, koji se u nedostatku boljih investicija ulaže u akcije i nekretnine čije cijene onda rastu, sve dok toliko ne nadmaše realni okvir da se cijela konstrukcija sruši, kao što se 2008. dogodilo u Americi. Opasno je i ono što dobro znaju južnoeuropske države - kada krene, inflaciju je teško kontrolirati.

A neki u Berlinu se pitaju i ne samo hoće li Draghi moći zaustaviti inflaciju, nego hoće li to htjeti jer za krizne države Europske unije svaki njezin rast olakšat će otplaćivanje dugova. Što se tiče reakcije članica Unije i drugih europskih država izvan eurozone, njemački ekonomisti očekuju prilagođavanje. U slučaju Švicarske to bi značilo slabljenje franka. Neizvjesno je međutim hoće li Sjedinjene Države dugoročno trpjeti da Europa umjetnim smanjivanjem vrijednosti svog novca ostvaruje prednosti u svjetskoj trgovini. Teoretičari, poput Martina Helwiga iz bonskog instituta “Max Planc”, prognoziraju da bi Amerika mogla reagirati istom mjerom - namjernim slabljenjem dolara; što više da bi američka Federalna banka mogla privremeno odustati od već dugonajavljivanog povećanja kamata.

Moguće je dakle da Drahgijev pokus, umjesto profita, donese gubitke. Tada će, kao i uvijek, sve završiti na leđima poreznih obveznika, ali zasad ne izgleda tako.

Tečajevi svih državnih obveznica, osim grčkih, rastu već od prvog spominjanja Draghijeva projekta, index njemačke burze, DAX, svaki dan osvaja nove visine, cijene nekretnina u njemačkim gradovima nezadrživo rastu, kamate na kredite padaju... Hipoteka na 15 godina stoji manje od 1,9 posto kamate, a na deset manje od 1,5 %.

Gospodarstvo u Njemačkoj cvate, uz inflaciju od minus 0,4 %. U stvari deflaciju, ali tu strašnu riječ nitko se ne usuđuje reći. Kao ni “negativne kamate” koje u Njemačkoj ne samo što nisu uvedene, nego ih sve više banaka koristi kao opravdanje za dizanje provizija. Odnedavno se komitentima opet ukidaju uobičajeni besplatni žiro-računi ili naplaćuju međubankarske doznake a jedna mala banka u pokrajini Tiringiji prva je uvela “naknadu za novac na računu”. Drugim riječima, negativnu kamatu daje dalje - ali ne onima kojima posuđuje novac, nego svojim štedišama, na uloge veće od 500.000 eura.

U međuvremenu je i slučaj gospođe Christiansen samo još kuriozitet u općoj neobičnosti trenutačne europske novčarske prakse. Nakon što je još dvadesetak klijenata dovela u nevjerojatnu situaciju da vraćaju manje nego što su posudili, danska banka se prenula i svoj minus prebila troškovima obračunavanja kredita. Tako je barem nešto opet postojano u vrlom novom novčarskom svijetu, isto kao uvijek: banka nikad ne gubi!

* autorica je bila dugogodišnja dopisnica WDR-a u Kölnu, dopisnica Deutsche Wellea te izvjestiteljica iz Berlina.