Kako u Zagrebu nije obilježena stogodišnjica prve knjige Ive Andrića

U Travniku, u Memorijalnom muzeju Ive Andrića, potiho je ovoga jesenjeg ljeta održana promocija fototipskog izdanja knjige “Ex ponto” i prigodne filatelističke koverte izdane u povodu stogodišnjice ovoga prvog Andrićevog djela. Knjiga je, kako piše u malobrojnim izvještajima s promocije, objavljena uz podršku Župnog ureda Ovčarevo te travničke štamparije GS-Print. Na promociji su govorili urednik jubilarnog “Ex ponta”, kustos muzeja Enes Škrgo, i pisac Ivan Lovrenović. Tri-četiri dana kasnije, u utorak 30. listopada je u Katoličkom školskom centru Petra Barbarića u istome Travniku upriličen Andrićev dan, s glazbenim programom, recitalom i scenskim performansom.

Tako se, skromno i skrajnuto, Ive Andrića prisjećao njegov zavičaj. Tu je, u progonstvu, za Velikog rata nastajao “Ex ponto” i tu se, između istih ustanova, kretao dvadeset i petogodišnji Andrić, tragajući za svojim životnim i književnim počelom. Tako da ima neke više istine u činjenici da su “Ex ponto” memorirali, te djelom i riječju obilježili baš ovi ljudi, i ovaj muzej, škola i župni ured, a ne kakva veća i znatnija bosanska institucija i književna reprezentacija. Ovo je bila mjera Andrićevih početaka, a ne njegove posthumne slave i spektakla.

U Beogradu je, na naslovnici tjednoga kulturnog dodatka lista Politika, koji izlazi već više od šezdeset godina, objavljen veliki, vrlo instruktivni članak o stogodišnjici “Ex ponta” te o značenju i mjestu ove knjige u cjelini Andrićeva opusa. Riječ-dvije našlo se i u drugim novinama, obljetnica debitantske knjige najvećega srpskog i jugoslavenskog pisca spominjana je i na televiziji. Naravno, nitko se u Beogradu nije referirao - niti će to ikada učiniti - na ono što se istih dana zbivalo u Travniku. Postoje dva Andrića.

Jedan bosanski, katolički, fratarski i crkveni, unutar svoje sada već krajnje autsajderske, komšijskom mržnjom omeđene i određene zavičajnosti i bosansko-hrvatski Andrić, čije djelo svojim doživljava i onaj još tanji, malobrojniji, gubitnički antinacionalistički sloj Bošnjaka i muslimana, te drugi, srpski i beogradski Andrić, koji je pritom i jedini službeni, jer su njegova ne samo piščeva autorska prava, nego je njegovo u najvećoj mjeri i kulturno-civilizacijsko i književno pravo na Andrića.

Prvoga Andrića predstavljaju, o njemu misle, govore i pišu Ivan Lovrenović, Mirko Marjanović, Nebojša Lujanović, Enver Kazaz, i tko još? Drugog, pak, predstavlja cijela jedna književna tradicija, koja se oko Andrića okupila i osovila, nalazeći u njemu svoga najvećeg i u svijetu najpoznatijeg suvremenog pisca. Između te dvije figure, između ta dva Andrića, nikad nikakve komunikacije nema, niti je može biti, pošto se razlozi njihove razdvojenosti ne tiču Andrićeva djela, njegove forme i sadržaja, nego se tiču rasula svijeta iz kojeg je pisac potekao. Tiču se nacija i država.

Onaj prvi, travnički Andrić je autsajderski. I ne postoji više kultura, država, nacija koja bi ga prihvatila. Oni koji ga predstavljaju jesu otpadnici od država i nacija, koji su svoje otpadništvo zaslužili i zbog njega. Uključujući njega u vlastitu tradiciju u velikoj su se mjeri isključili iz nacionalne tradicije. Tradicija, naime, ne uključuje sve što se dogodilo, niti sve što je naslijeđeno iz prošlosti. Ona podrazumijeva samo ono što je tradirano, što je prihvaćeno i osvojeno.

“Ex ponto” zbirka je lirskih zapisa, pjesama u prozi i mudronosnih fragmenata, koju je Andrić pisao između 1915. i 1917, dok je bio u zatvoru u Mariboru, a zatim u progonstvu u Ovčarevu i Zenici, te u Bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu. To je, uz žanrovski srodne “Nemire”, objavljene 1920, ona knjiga na koju se pojedini hrvatski historičari književnosti i kanonizatori pozivaju kada izmišljaju nekakvog “hrvatskog Andrića”. “Ex ponto” objavio je u zagrebačkom Književnom jugu, s predgovorom Nike Bartulovića, a “Nemire” također u Zagrebu, kod Kuglija. Između ove dvije knjige zbio se najvažniji životni iskorak Andrićev: preseljenje iz Zagreba u Beograd. O okolnostima i razlozima ovog preseljenja vrijedilo bi nešto tek reći i napisati, ali manje zbog Andrića i njegovih pripadnosti, a više zbog kulture koja je Andrića odbacila. Bi li Andrić da je ostao u Zagrebu mogao postati onaj pisac koji je postao?

Svojih ranih knjiga nije se odricao, ali je prema njima iskazivao veliku nevoljkost. Nije dopustio da mu se “Ex ponto” uvrsti u izabrana djela. Možda i nije imao toliki problem s vrsnoćom “Ex ponta”, koliko su prve dvije njegove knjige stajale u diskontinuitetu sa svim što će zatim napisati. Osjetljivi, sentimentalni lirik, čije je vrijeme svedeno na vječnost, a prostor na vasionu, koji se, pišući gotovo isključivo o sebi i svojim duševnim i fizičkim stanjima, svojski potrudio da sakrije svako lokalno obilježje, toponim ili znak, s onim Andrićem, koji će biti pisac zemlje Bosne, dokumentarist, fikcionalizator ljudskih sudbina, velikih i malih, poznatih i nepoznatih, strasni izmišljač imena, pamtilac i bilježnik govornih fraza, te najlokalniji pisac u našim književnim povijestima, nije više imao ama baš nikakve veze. I kao da je Andrića pomalo hvata stid što su se te dvije njegove autorske persone tako i toliko razlikovale.

Kada uskoro napiše “Put Alije Đerzeleza”, trodijelnu pripovijetku kojom se narugao narodnom junaku, pa ga je, rugajući mu se, i oživio, Andrić će pronaći onaj svoj glas i jezik, i onu svoju temu koja će ga voditi do kraja. U jednom će ranom ljubavnom pismu, istina, reći kako mu je namjera da se vrati lirici i toj nekoj svojoj pravoj, odistinskoj pjesničkoj i književnoj vokaciji nakon što ispiše sve ono mračno, bosansko i orijentalno, iz sebe, ali naravno da se to nikad nije dogodilo. Sve do onoga dana kada je, pred posljednji odlazak u bolnicu, u jesen 1974, među onih nekoliko stvari za put, spremio i “Meditacije” Marka Aurelija, malenu a genijalnu knjigu, koju ako čitamo s pogledom na Andrića i njegovo djelo, možemo u njoj pronaći fascinacije i oduševljenja onoga mladića koji je pisao “Ex ponto”.

“Put Alije Đerzeleza” napisao je i objavio u Beogradu, i to je već ona knjiga koja, prema toj nadasve čudnoj ostavinskoj raspravi zagrebačkih eksperata i nacionalnih kanonizatora i kanonika, spada na onu stranu Andrićeva djela. Izdajničku, bezbeli. Iako pisana na ijekavici, unutar jezičnog standarda koji bi se uz malo truda mogao smatrati hrvatskim, ova priča iz njihove perspektive više nije bila košer ni halal. Ili jest, ali kako onda objasniti one druge njegove priče, također napisane na dosljednoj ijekavici, kojih će i dalje biti kroz Andrićeva srpska i beogradska desetljeća? Je li moguće da je refleks jata ono nešto što jednu književnost dijeli od druge i u odnosu na što Hrvati tradiraju vlastitu kulturu i književnost?

Nitko se u Zagrebu, dakle, nije sjetio stogodišnjice “Ex ponta”, one knjige na osnovu koje se u istom Zagrebu s vremena na vrijeme svojata Ivo Andrić, pa mu se priređuju znanstveni skupovi - kao što se u kaubojskim filmovima priređuju ubojstva iz zasjede - i na osnovu koje u nekom zakutku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti postoji i Andrićev ćošak, koji, kažu, evocira uspomenu na “hrvatskog nobelovca”. Na kraju krajeva, u Zagrebu postoji i osnovna škola koja nosi Andrićevo ime. Jesu li se makar u toj školi sjetili stogodišnjice “Ex ponta”. Može biti i da jesu, ali novine izgleda ne javljaju o događajima u zagrebačkim osnovnim školama. Što je pronositeljima hrvatske književnosti, naročito onim iz Zagreba, danas Ivo Andrić?

Obuhvaćenost nekoga pisca pojedinom nacionalnom književnošću nije u našem slučaju jednostavna stvar. Iako se obično umjesto književnih kriterija, kriterija proisteklih iz čitanja, pri određivanju pripadnosti ili pri zapišavanju književnih teritorija primjenjivao kriterij rodnoga lista, krštenice i građanskog opredjeljivanja autora, neusporedivo je od toga važnije kako se prema pojedinom piscu i njegovu djelu odredila sama književnost. Je li Andrić i hrvatski pisac ovisilo je, i još uvijek ovisi, o načinu na koji se u odnosu na njegovo djelo konfigurira i nastavlja živa hrvatska književnost, a ne o tome kad se i kako pisac opredjeljivao i građanski određivao. Stoga je i šutnja oko stogodišnjice “Ex ponta” precizan pokazatelj Andrićeva književnog nepripadanja.