Kamen temeljac za zagrebačko naselje Dugave položen je 25. svibnja 1977. godine. Ni imenima ni arhitekturi novih naselja tada se nije prilazilo olako. Pjesnik Gustav Krklec tijekom razgovora s malobrojnim starosjediocima davao je imena naseljima, pa je tako Dugave nazvao po poplavnom zemljištu uz Savu, a Zapruđe je dobilo ime po šljunčanim savskim prudovima.
Na svečanom polaganju kamena temeljca, ne slučajno održanom baš na sam Dan mladosti, bila su i četvorica arhitekata koja su dobila natječaj za gradnju novog naselja, sva četvorica u najboljim godinama: Ivan Čižmek, Tomislav Odak, Tomislav Bilić i Zdenko Vazdar. Osim arhitekata, bili su ondje mnogi tadašnji uglednici pa je sačuvana i fotografija na kojoj Ivanu Čižmeku, koji stoji pokraj makete zamišljenog novog tada najjužnijeg novozagrebačkog naselja, čestita političar, komunistički rukovodilac Vladimir Bakarić.
Ivan Čižmek krajem listopada napunit će 81 godinu. Sa suprugom i danas živi u dvoetažnom stanu u Dugavama. Naime, čitav je život ostao u naselju koje je sagradio, kao i velik dio njegovih kolega s gradilišta. To je kvart što su ga arhitekti koji su ga gradili odabrali za sebe. Čižmek je, među ostalim, sudjelovao u oblikovanju i gradnji još jednog novozagrebačkog naselja, Sloboštine, turističkog naselja Petrčane pokraj Zadra, rekonstruirao je gradsku jezgru kraj Požege, autor je GUP-ova za Obrovac, Đakovo, Kotor i dr. Ipak, njegov je arhitektonski opus ostao obilježen upravo Dugavama, kao što je njegov umjetnički opus obilježila suradnja s članovima umjetničke grupe Gorgona.
Kvaliteta stanovanja
Dijelom se to može vidjeti na dvjema izložbama posvećenima tom arhitektu koje su upravo otvorene u Društvu arhitekata Zagreb i u Hrvatskom muzeju arhitekture.
- Više sam puta posljednjih godina u Dugavama vodio studente arhitekture s pariške Sorbonne i s bečkih sveučilišta i bili su oduševljeni kvalitetom stanovanja - govori nam arhitekt u jednom od rijetkih istupa u javnosti. Naime, on javne istupe ne voli.
Znaju li njegovi susjedi iz ovog zagrebačkog kvarta da je upravo on autor Dugava? “Malobrojni znaju, no većina ne.” Kakav je osjećaj bio kad je na nekadašnjoj ledini niknuo sasvim nov dio grada, a njegov projekt stoji iza svega? “Teško je uopće opisati taj osjećaj. Prije je to bilo selo u kojemu su lovili fazane. Prije nego što smo počeli graditi, snimao sam ovdje krčevine.”
Našli smo se u dugavskom Oktogonu, osmerokutnoj građevini s kafićima i dućanima, čiji je oblik bila upravo Čižmekova ideja, i gdje dandanas svaki dan pije kavu.
Naselje sadašnjosti
- Željeli smo napraviti nešto drukčije - kaže arhitekt, ne bez ponosa. Gradilo se brzo i kvalitetno: “Inzistiralo se da se gradi ubrzano radi novih ljudi koji su dolazili u grad sa sela”, sjeća se Čižmek. Dugave su uistinu brzo dovršene i već 1981. dogodila se velika seoba na tadašnji rub grada: u četiri i pol tisuće stanova doselilo se 11.600 stanovnika. Jedna od mnogih namjena Dugava bilo je miješanje društvenih staleža, dio stanova podijeljen je socijalno ugroženima, a dio dužnosnicima tadašnje JNA, a među njima su se doselili i ostali, pa i arhitekt.
Gradnja nije prošla bez problema. Još na polaganju kamena temeljca nisu pokazivali respekt prema arhitektima pa su Čižmeka slali da se brine oko kotlovine. Potom je kanalizacija bila vezana na Travno, u jednoj su zgradi sagradili više stanova pa su morali mijenjati projekt i osigurati više parkirališnih mjesta i sl. A i javnost baš nije sasvim pozitivno doživljavala ovaj projekt. Naime, iako se novozagrebačka naselja, osobito posljednjih nekoliko godina, u teoriji arhitekture i urbanizma drukčije interpretiraju, na njih se kada su se gradila gledalo kao na goleme spavaonice nastale pod demografskim pritiskom.
U Dugavama su arhitekti imali drukčiji pristup nego u prethodnim novozagrebačkim naseljima, oblikovali su izlomljene i poluzatvorene stambene blokove, fleksibilne stambene strukture, dvorišta... Riječ je bila o prvom naselju, uostalom, izvedenom u sustavu novoutemeljenog modela društveno usmjerene stambene izgradnje.
Na stranicama DAZ-a tumači se da su “Dugave nastale kao odvažna reakcija na stanje u urbanizmu i stambenoj arhitekturi i primjer su vizionarske misli koja je nekada bila naša sadašnjost, a danas se čini kao nedostižna budućnost”.
No, javnost tada nije bila toliko euforična. A Ivan Čižmek u tadašnjem je tisku objašnjavao pristup novom naselju: “Projekt naselja Dugave reakcija je na sadašnje stanje novosagrađenih naselja. To je niz razgovora o životu stanovnika Novog Zagreba. To je umjesto svih suvišnih riječi, umjesto svih urbanih ponižavanja - naselje sadašnjosti”.
Ivan Čižmek rođen je 1937. godine u Zagrebu, rano djetinjstvo proveo je u Miramarskoj ulici. Srednju školu završio je u Bjelovaru. Otac mu je bio postolar, a kasnije jedan od suosnivača i danas postojećeg autobusnog prijevoznika. Majku su ubili jer je surađivala s partizanima, Ivan Čižmek tada je bio još dječak. Vratio se iz Bjelovara u Zagreb gdje je 1962. diplomirao arhitekturu. No, ne zadržava se dugo.
Pariške godine
Odlazi u Pariz, gdje se zapošljava u jednom od tada najuglednijih francuskih studija Josić, Candilis & Woods. Alexis, odnosno Aljoša Josić, jedan od trojice arhitekata iz naziva firme, inače je bio je sin poznatog srpskog slikara Mladena Josića. A ono po čemu su Josić, Candilis & Woods bili poznati i razlog zbog kojeg su bili uvršteni u deset najboljih francuskih arhitektonskih tvrtki tog doba jesu zgrade za masovno stanovanje. Smatrali su, naime, da je gradnja građevina za masovno stanovanje najvažniji zadatak suvremene arhitekture, i svi su, naravno, bili pod velikim utjecajem Le Corbusiera.
Upravo je u Parizu Čižmek stekao temelje za kasniju gradnju Dugava, svoj odnos prema temi masovnog stanovanja. A u ovom gradu sudjeluje i na prestižnom Bijenalu mladih arhitekata. U Zagreb se vratio kasnih šezdesetih, kao arhitekti s kojima surađuje i u čijim je ateljeima povremeno radio spominju se Alfred Albini, Vjenceslav Richter i Ivan Vitić, a od 1968. do 1972. godine djeluje u radnim grupama “X” i “Z”.
Kasnije je Čižmek radio i u Urbanističkom institutu Hrvatske i u Gradskom zavodu za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša te se nastavio baviti urbanizmom. U Urbanističkom Institutu Hrvatske do devedesetih ostvarit će se brojni urbanistički projekti, primjerice oni koji su vezani za Gornji Jadran i Boku kotorsku. Od 1993. do 2005. djeluje kao savjetnik Gradskog zavoda za planiranje razvoja grada i zaštitu čovjekova okoliša Zagreb. Neko je vrijeme i na čelu Europana, međunarodnog projekta koji je, tumači Čižmek “pomagao mladim ljudima da rade na promjenama”.
Arhitektonske utopije
Danas je u mirovini. Nezadovoljan je kako se razvija urbanizam. Kako kaže: “Većinom se sve svodi na legalizaciju bespravno sagrađenih objekata, ne postoji vizija. Jedine oaze urbanizma postoje još u teoriji, na arhitektonskim fakultetima. No, iskreno govoreći, ja se moram pjeniti, moram ponekad bjesniti na okolnosti, tako živim, takav sam čovjek”.
Ivan Čizmek
Prije desetak godina sjeo je na svoje omiljeno prijevozno sredstvo, bicikl, i u stotinu dana obišao nekoliko tisuća kilometara skicirajući Zagreb. Pokraj tih umješnih, brzom rukom iscrtanih skica, a ima ih brojkom 286, komentari su svakodnevice. Radi i urbane studije: Crveni most, Regulacija Trnja, Studija istočnog ulaza u grad, Studija novog kolodvora u Zagrebu, Sveučilišna Aleja... samo su neke od njih. Mapa, pak, “Zagreb u 99 varijacija” interpretacija je događanja u ovom gradu od 1990. do 2010. i kako je autor u šali rekao, njegova svojevrsna oporuka, koju je ipak odlučio prikazati prije smrti. U mapi su kroz kolaž teksta, slikovnih prikaza, crteža, novinskih isječaka i autorovih komentara u međusobnom odnosu postavljene nekadašnje, kako se pokazalo, utopijske vizije grada i devastacija urbanog prostora danas.
Uz Andriju Mutnjakovića i Vjenceslava Richtera Čižmek je jedan od rijetkih arhitekata koji se bavio utopijama. No, u mapi ima i vrlo konkretnih prigovora i opažanja. Prvo ju je želio nasloviti “Smrt bandi”, prema seoskom dobošaru iz Mićanovićeve pjesme. No, odustao je i, ironično, u svojem stilu, zaključio: “Pa ne dolikuje anonimnom i ostarjelom arhitektu dizati buku. Ionako sam smiren i star, predan ljenčarenju”. A kako mi kaže, mapu je odlučio izložiti na nagovor svojeg prijatelja i kolege Ivana Kožarića: “Dok je još mogao dulje hodati, Kožarić je svaku nedjelju dolazio k meni u Dugave i zajedno bismo šetali kvartom. On je nacrtao jednu viziju grada, ja sam to kontekstualizirao u svojoj mapi, i dao mi je ideju za izložbu”.
Uz ovog su umjetnika, kao još i nekolicinu njih, vezane Čižmekove arhitektonske utopije. Grad, naime, interpretira kroz odnos s umjetnicima, kroz Ivana Kožarića tumači odnos planine i grada, kroz rad Julija Knifera pokazuje meandriranje grada te kroz rad nešto mlađeg umjetnika Duju Jurića promet i veze u gradu.
Vaniština pisma
Uz umjetničku grupu Gorgona Ivan Čižmek vezan je preko Josipa Vanište. Na samom početku karijere, nakon što je 1962. godine diplomirao i počeo raditi kod profesora Kamila Tompe, na Arhitektonskom fakultetu bio je u krugu umjetnika koji su se okupljali oko Josipa Vanište, povezanih “gorgonskim duhom”. Izlagao je i na Novim tendencijama, sačuvana je i njegova fotografija koju je u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti na Gornjem gradu snimila Marija Braut.
Ivan Čižmek ima više stotina Vaništinih pisama. Međutim, ne želi ih izlagati niti uopće pokazivati. Nego, kako kaže, “pokloniti ih Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. No, moj je uvjet da budu javno pokazana tek nakon što prođe dvadeset godina. Naša je prepiska trajala punih pedeset godina, ponekad intenzivnije, ponekad manje intenzivno. I uvijek smo jedan drugog oslovljavali s ‘Vi’. Tek mi se u nekoliko posljednjih pisama Vaništa obratio s ti, tako je bilo u posljednjem pismu koje sam primio na samu Novu godinu”.
Najpoznatiji je njegov rad za Gorgonu Kotač. Kao inspiracija za kotač poslužila su mu kola za prijevoz lijesova pogrebnog poduzeća u Radićevoj ulici, nacrtao ih je tehnikom tuša na papiru. Vaništa ih je zamijetio, fotografirao i obrnuo, stvarajući tako kompoziciju za časopis Gorgona. Kotaču će se tijekom života Čižmek vraćati nekoliko puta.
- Vaništa je bio moj profesor, učio nas je o Bauhausu, Paulu Kleeu, pružao nam je jedno šire znanje, pokazivao nam je kako promatrati - kaže Čižmek.
- Bio sam pri kraju studija, i stipendija mi više nije pokrivala troškove života. Tompa me predložio Vaništi da mu pomažem na predavanjima za neki sitan novac da nadoknadim troškove, i tako je i bilo. Znali su dolaziti njegovi kolege, Matko Meštrović, Đuro Seder, i ostajali bi pričati do navečer. I ja sam ostajao s njima. Tada sam napravio i kotač, rad koji spominjete. Vaništa ga je promatrao i rekao mi da ga okrenem iz labilnog u stabilan položaj. No, ne bih definirao Gorgonu kao grupu, nego kao čin stvaranja ljepote iz naizgled banalnih stvari - dodaje Čižmek.
A inspiriran Vaništinim istoimenim crtežom iz 1960. godine, razvijao je projekt Kuće Gorgona, koja izaziva osjećaj nemira, potrebu za traganjem. Ovako je, uostalom, opisao i sam Zagreb, uz spomenutu kuću: “Tu se nalazi predjel ‘spavaonica’, kao i moj brlog u kojemu se dosad nisam naspavao”.