“Nema morske zajednice/koja nema hobotnice/hobotnice sveprisutne/neranjive i besmrtne/od svih riba i ribica/najjača je hobotnica/jedna glava sa sto lica/hobotnica, hobotnica…”
Poskočicu s ovim, političko-satiričkim tekstom, u petak je navečer na pozornici splitskog trga Prokurative trebao otpjevati Duško Mucalo, budući ve de i faktički intendant one štukane ljušture bez sadržaja koja se zove Hrvatsko narodno kazalište u Splitu. Čovjek koji će u narednih najmanje godina dana biti šef splitskih baletana, zborista i dramskih prvaka oprostio se ovog petka od svoje dosadašnje i - on se bar nada - bivše, 27 godina duge karijere muzičkog zabavljača. Oprostio se time što je u lakoglazbenoj formi opjevao jednu od najpopularnijih animalističkih metafora suvremenog hrvatskog političkog diskursa. Nakon što nas je svojedobno jednom drugom poskočicom poučio “odakle se čisti riba”, Duško Mucalo sada se ponovno latio političko- oceanoloških usporedbi i opjevao vodeću negativnu pojavnost nacionalne nam politike, to jest octopus vulgarisa iz razreda coleoidea.
A dok je “intendant” Mucalo u petak navečer tamburao o hobotničkim spregama koje se događaju nekim drugim drugovima u nekim drugim sredinama, milijunsko televizijsko gledateljstvo i nekoliko stotina entuzijastičnih Splićana na stolicama Prokurativa mogli su gledati direktni prijenos nečeg što se tek naizgled doimalo kao budalasti zabavni program s lošim skečevima i nešto boljom muzikom. A zapravo, ono što se događalo na splitskim Prokurativama bilo je tek scensko uprizorenje, vidljiva manifestacija one podvodne životinje kojoj je Mucalo posvetio svoj oproštajni ouvre: hobotnice same.
A da bi se shvatilo kuda idu pipci zloglasne beštije opjevane u lakim notama, valja se vratiti jedanaest mjeseci unatrag, u onaj vrući lipanj 2009. kad je Split napokon shvatio da je Kerum preuzeo totalnu vlast i da će daljnje četiri godine biti gospodar ama baš svega. Tada, u postizbornom prilaženju uz skute, Novom Masteru na koljenima je u svoju privatnu canossu stigao i Neno Ninčević, kompozitor groznog muzičkog bofla i koncesionar nekad slavnog, ali zapravo već poodavno ruiniranog splitskog estradnog festivala. Te večeri umjetnik N.N. položio je zavjet lojalnosti novom knezu tako što mu je pokazao privatni SMS njegovog političkog konkurenta u kojem ovaj - lakomisleno i kratkovidno - najavljuje kako “će Kerum ionako uskoro u zatvor”. U ovoj inače dosta gnusnoj zemlji uvijek se isplatilo biti konfident i špicl, pa je i Ninčević za svoju obavještajnu dojavu sasvim hrvatski nagrađen.
Ta se nagrada sastojala od milijun kuna iz nevelikog splitskog budžeta koje je u narednoj godini Željko Kerum “transferirao” za potrebe čisto komercijalnog programa. Tih milijun kuna Kerum dakako nije dao iz džepa, nego ih je za potrebe estradnih profitera uzeo iz gradskog budžeta. Uzeo ih - još konkretnije - iz onog što je uskratio splitskoj omladinskoj kulturi, klupskoj sceni i alternativi koju je financijski ogolio iz osvete što se s njim izrugivala, spaljivala ga kao krnju, potpisivala protiv njega peticije, obljepljivala urbane prostore njegovim žutim kesama, i općenito - odbijala sudjelovati u kultu ličnosti novog feudalnog gazde. Kao svaki tašti diktator, Kerum je odlučio oduzeti onima koji mu ne laskaju i dati onima koji su mu voljni pripaljivati cigaretu i pokazivati tuđe SMS-ove. A onda kad je već dobio novce, umjetnik N.N. morao je zauzvrat nešto i dati. Napravio je to tako što je sačinio program koji je ništa drugo nego ekstrapolacija Kerumovog ukusa i Kerumove “hobotnice”.
Tako su oni koji poznaju splitske socio-političke prilike prve festivalske večeri u petak zaprepašteno shvatili da humanitarna večer evergrina ima i drugi, podzemni podsloj vidljiv samo upućenom oku: ta večer, naime, bila je čisti who is who nove kerumovske personalne arhitekture moći. Istina, bilo je tu i neupućenih nevježa, nekoliko ljudi poput Šerbedžije i Montena koji su upali u taj šou ne razumijevajući čemu on služi. Ali - po svemu drugom - večer na Prokurativama bila je your master’s choice probranih učesnika. Ako sam Kerum na koncu nije pjevao, svi drugi iz njegovog dvorskog unutrašnjeg kruga bili su tu. Njegov zamjenik Šundov. Svaguša. Marko Pecotić, anonimni klapski tenor za kojeg se u Splitu veli da je “ministar kulture u sjeni”. Hlevnjak, jedan od samo dvojice nogometnih doajena koji pripadaju carevom unutrašnjem krugu (drugi je Šurjak). Kao cukar na kraju, na stejđ je stigao i Ivica Čikeš, čovjek koji bi doista postao intendant HNK da se nije ispostavilo kako siroti nema nikakve škole. A nakon što je umjetnik N.N. ugodio kralju tako što je na stejđ pozvao sve njegove intimuse, pučku je zabavu okrunio trolistom hrvatskog mačo populizma: Grdović, Prkačin, Thompson. Na sceni su se tako s mikrofonom našla tri pustopašna idola domaćeg patrijarhalnog polusvijeta, polusvijeta kojem ne smeta što je jedan od njih recidivist pijanac, drugi ozbiljno sumnjičen za krvoprolića u ratu, a treći fašist. Od groznih skečeva grozne Arijane Čuline pa do pojavljivanja takvih “heroja” na sceni, sve na sceni Prokurativa služilo je tomu da ilustrira novi model vladajuće kulture, berluskonijevski miks šunda i postmodernog, light fašizma.
Da je taj “sretni spoj” medijskog treša i turbofolk patrijarhata vladajuća kultura u Hrvatskoj i (pogotovo) Splitu, znali smo i prije tog četvrtka. No, ono što je mene pozlijedilo bilo je nešto drugo: drskost kojom ta kultura bezočno eksproprira simbole one druge kulture - i to moje.
I zato je za mene osobno najgori trenutak te po svemu grozne večeri bio onaj kad je na scenu izišao Thompson i otpjevao pjesmu “suptilne urbane” motivike (“zmija me za srce ujela”), ali - praćen klapom, i ispred kartonsko-stiroporne simulacije fontane Bajamontuše! U tom trenutku, osjećao sam se onako kako su se morali osjećati stari slavenski pogani kad su misionari stali bacati Perunove kipove u riječnu vodu, njegovom arcineprijatelju Volosu. Klape ne slušam doma, ali ih respektiram, a respektiram ih najviše zato što svako klapsko pjevanje kao čin uključuje socijalizacijski dril i latentnu kulturnu poruku o susprezanju, nesamoisticanju, prilagođavanju kolektivu i poštivanju drugih. I ma što svi pecotići svijeta mislili, Kerum i kerumovština živi su dokaz da kozmos i mentalitet koji je stvorio klape više ne obitava ovdje. A što se Bajamontuše tiče, ona je i za mene i za mnoge druge postala urbanistički fantom, vidljivo odsutni simbol jedne davne i drukčije Dalmacije solidnog građanstva i javnog dobra, koju su u tranziciji poput skakavaca požderali pripadnici skorojevićke, lakome nove klase. I klape i ta ružna rokoko fontana amblemi su jednog boljeg svijeta kojeg su zaklali upravo Kerumi i kerumi. To da Kerum, Ninčević i Šundov sada ekspropriraju te naše simbole da bi ih uključili u svoj postmoderni “anything goes” nižerazrednog blještavila, nije ništa drugo nego znak da smo totalno, konačno izgubili.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....