Što se događalo prošlih dana kada se zapad, u političkom smislu, odmarao zbog uskrsnih praznika? Turska je okončala ofenzivu u Siriji i dogovorila summit s Rusijom i Iranom o budućnosti Sirije. Turska, iako je članica NATO-a i kandidat za EU, nije poduzela mjere protiv Rusije. Naprotiv, planira da Rusi u Turskoj grade i nuklearnu elektranu. Na Kosovu je došlo do velikih političkih tenzija nakon što je uhićen ministar iz srpske vlade. Da bi smirili strasti, barem su tako to prikazali, s predsjednikom Srbije Vučićem i predsjednikom Kosova Hashimom Thaçijem telefonski je razgovarao turski predsjednik Erdogan. S predsjednikom Srbije razgovarao je i ruski predsjednik Putin. Potom je na Kosovu došlo do iznenadnog uhićenja, ili otmice, šest turskih državljana koji su legalno tamo boravili i radili u školama koje su financirale fondacije Fetullaha Gülena, sada najvećeg Erdoganova protivnika čije sljedbenike službena Ankara smatra teroristima.
Tako je Kosovo, kako piše dnevni list Hurryet, postao prva država u Europi koja Turskoj izručuje ljude povezane s Fetullahom Gülenom. Dok su se svi kosovski političari pravdali da nisu imali pojma o tom uhićenju, koje su navodno zajedno odradile turska i kosovska tajna služba, turski predsjednik Erdogan zahvalio je kosovskom predsjedniku Hashimu Thaçiju, a premijeru Ramushu Haradinaju zaprijetio da su mu dani odbrojani jer se “usudio primiti teroriste na sastanak” (misleći na sastanak koji je premijer Kosova imao s članovima obitelji uhićenih). Tako se na Kosovu, vjerojatno najosjetljivijoj točki u Europi danas, događaju dramatične stvari. Europska unija spava ili puštaju neke stereotipne poruke o tome da se “mora poštivati vladavina prava”.
Nikada turski i ruski utjecaj na zapadnom Balkanu nije bio veći nego danas. Ne bi trebalo biti ničega lošeg u angažiranju Moskve i Ankare u ovom području da se ne radi o trenutku kada su odnosi tih dviju država sa Zapadom vjerojatno na najnižoj točki u proteklih dvadesetak godina. Erdogan prijeti Francuskoj, a Njemačku i Nizozemsku optužuje za fašizam. Rusija je u diplomatskom ratu sa Zapadom. I za razliku od EU, i Turska i Rusija imaju jasne stavove o državama zapadnog Balkana. Turska je priznala Kosovo, a Rusija je protiv. EU nema stava i ima “neutralan stav” oko statusa Kosova jer među državama članicama ne postoji jedinstvo. Turska očito nakon BiH sada ima utjecaja i na Kosovu. Ako uhićenje gulenista nije odrađeno u suradnji s kosovskim institucijama, onda je to učinjeno protiv njihove volje. I u jednom i u drugom slučaju turska je moć neupitna.
I tako je Turska postala još veći izazov za EU u vrijeme kada Bruxelles ne zna kako uopće postupiti s tom državom. Zadnji summit EU - Turska u Varni u Bugarskoj bio je više “photo opportunity” nego sadržajni sastanak. Naglašena je potreba za nastavkom suradnje i konstruktivnih razgovora, ali razlike su ostale duboke i nema nikakvih pomaka u prevladavanju razlika i smirivanje tenzija koje su eskalirale nakon pokušaja puča u Turskoj.
Turska je formalno i dalje kandidat za članstvo u EU, no u to više nitko ne vjeruje, nego se govori o nekim drugim oblicima povezivanja s Europskom unijom koje ne bi značilo i punopravno članstvo. S druge strane, i turski predsjednik Erdogan kaže da njegova država ima izbora i izvan EU te da su Turci umorni od čekanja u predsoblju Europske unije - da se EU odluči hoće li im otvoriti vrata ili ne.
Europska unija je i prije bila “nezadovoljna”, “ozbiljno zabrinuta”, a neki od političara EU su govorili i da su i “šokirani” ponašanjem vlasti u Turskoj. Iako su svojevremeno osudili pokušaj puča u Turskoj, ne žele da se taj puč koristi za čistke u državnim i javnim službama. Zatvaranje novinara, izbacivanje s posla u školskim ustanovama, najava uvođenja smrtne kazne postupci su koji su doveli do otvaranja tema o suspenziji pristupnih pregovora o članstvu Turske u EU. Sada Erdogan, nakon uspjeha uhićenja gulenista na Kosovu, prijeti da će se isto dogoditi i u drugim državama regije, pa i u EU i SAD-u.
EU nije u stanju procijeniti kako će Erdogan reagirati na eventualnu odluku o suspenziji pristupnih pregovora. Kako je dogovorom s Turskom riješeno i pitanje migracija preko balkanske rute, u EU se boje da bi u tom slučaju Turska mogla puštati valove izbjeglica prema EU. Strahuju i od mogućeg odustajanja Ankare od potpore naporima za rješenje problema ujedinjenja Cipra.
Neki u EU se boje da bi u slučaju formalnog zamrzavanja pristupnih pregovora bilo još teže zaštititi prava građana i slobodu govora i okupljanja u Turskoj koja više ne bi bila kandidat koji pregovara o članstvu u EU. Bi li EU mogao i dalje računati na suradnju s Turskom u borbi protiv terorizma u tom slučaju. Puno je tih dilema koje se motaju po glavi dužnosnicima EU zbog kojih Bruxelles ne može puno, ili bolje rečeno ništa konkretno učiniti za zaštitu onih kojima se u Turskoj, kako sam EU priznaje, krše osnovna prava. Kako smo vidjeli unazad nekoliko godina, sve što EU može jest takve slučajeve načelno spomenuti u godišnjim izvješćima o napretku, organizirati u Bruxellesu velike konferencije o stanju medijskih sloboda u državama kandidatima i ostaviti da se stvari odvijaju po svom, dakle bez promjena, ili uz promjene nagore. To će se dogoditi i 17. travnja, kada će Europska komisija objaviti izvješća o napretku država u procesu proširenja.
Očito se ni Turskoj ne žuri ispuniti kriterije za članstvo, a u EU smatraju da se zapravo i Ankara samo od toga udaljava. Proces proširenja nije omiljena tema ni među građanima EU, i to je ponajprije zbog straha od članstva tako velike i relativno siromašne države (ako je suditi prema standardima EU) kao što je Turska. Prema prošlogodišnjim anketama Eurobarometra, za nastavak proširenja i primanje novih članica u EU je samo 25 posto Austrijanaca, 26 posto Francuza, 27 posto Nijemaca i Luksemburžana i 29 posto Nizozemaca. U svim tim državama broj onih koji su protiv proširenja je triput veći nego onih koji su za. Kao glavni razlog spominje se strah od članstva Turske, a ne toliko država zapadnog Balkana.
Iako neće možda formalno reći Turskoj da ne računaju na članstvo i da prekidaju pristupne pregovore, EU je ove godine posebnom strategijom za proširenja na zapadni Balkan prvi put izdvojio Tursku od ostalih država kandidata i potencijalnih kandidata. Tako će imati poseban summit u Sofiji 17. svibnja samo s državama zapadnog Balkana, bez Turske. U EU vjeruju da će se protivljenje proširenju smanjiti ako se jasno iz tog postupka izdvoji Turska. EU se ne usudi suspendirati pristupne pregovore s Turskom zato što se boji posljedica, ali s druge strane i dalje te pregovore vodi brzinom kojom bi se oni mogli završiti za pola stoljeća.
Turska je otvorila pregovore isti dan kada i Hrvatska, u jesen 2005. Hrvatska je izuzetno sporo završila pregovore i ušla u EU prije gotovo pet godina, a Turska je, po broju otvorenih i zatvorenih poglavlja, još gotovo na početku. Možda je glavni razlog zbog kojeg EU i dalje nastavlja pristupne pregovore s Turskom taj što ne vjeruju da će Turska ikada postati punopravna članica.
U EU nemaju odgovor na pitanje kako riješiti odnose s Turskom jer bez obzira na to što Turska ne ispunjava kriterije koje traži EU, i sa strane EU nije nikad bilo iskrenosti, pogotovo ne iz Francuske koja je upravo da bi imala mogućnost spriječiti članstvo Turske u EU u svom ustavu ugradila održavanje referenduma o ratifikaciji pristupnih pregovora s EU. Zbog toga se i Berlin i Pariz protive promjenama načina glasanja u Vijeću oko proširenja. Premda će podržati Junckerov prijedlog da se u nekim pitanjima odluke umjesto jednoglasno usvajaju kvalificiranom većinom, to se neće odnositi na proširenje. Naime, žele zadržati pravo da mogu spriječiti ulazak Turske u EU, čak i kada bi kojim čudom ta država jednog dana ispunila sve potrebne uvjete. A Turska koja se udaljava od EU, približava Rusiji i Iranu, nije ona Turska čiji bi se utjecaj na Balkanu pozdravio, nego naprotiv - izazvao zabrinutost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....