KAKO JE SAMOSTALNA HRVATSKA DRŽAVA POSTALA POPUT ŠVICARSKOG FRANKA Branitelji su kao bankari. Nikako da im otplatimo dug. A rate su sve veće

Dogodi se katkad, dodija mladom čovjeku živjeti s roditeljima, htio bi se osamostaliti, biti slobodan, sam sebi gospodar, da više ne sluša svakodnevna i sve neugodnija upozorenja koja redom počinju sa “dok pod mojim krovom živiš...” Frustriran i ljut mladić pođe onda u banku, uzme kredit u švicarskim francima jer je to, po riječima nasmiješene i ljubazne službenice, momentalno veliki hit na financijskom tržištu. Izvanredno povoljno. Povoljnije od švicarskih franaka bilo bi možda samo da mu banka daruje novac.

Useli se on u svoj stan s lakiranim parketima, čistim bijelim zidovima i širokim svijetlim prozorima iza kojih se njiše grana jedne breze. Gotovo se rasplače od ganuća slušajući žubor vode u sudoperu i mnijući: “Sve je ovo moje! Samo moje!” Ali, nagađate već, stvar pođe po zlu jer nije on ustvari vlasnik stana, nego banka, a onaj kredit koji mu je dala, kojim ga je kao rod najrođeniji počastila na beznačajan rok od dvadesetak godina, uskoro postane gadna noćna mora, krvavi horror zabranjen za maloljetna lica.

Financijska ustanova od mladog čovjeka svaki mjesec grabežljivo zahtijeva sve veće iznose na sve ružniji način. Službenici odavno više nisu ni nasmijani ni ljubazni s njim. Dapače, ne udovolji li njihovim zahtjevima, zakasni s otplatom duga, oni mu i otvoreno prijete, i naš junak uskoro shvaća da ponovno sluša ono poznato “dok pod mojim krovom živiš...”, samo sada formulirano pristojnim, suhim pravnim rječnikom.

Napokon, dodija njemu dijeliti stol i postelju s nekakvom bankom. Prelije se čaša njegovog strpljenja kad shvati da ni poslije petnaest godina on nije pravo načeo onaj dug. Sve je vrijeme otplaćivao kamate, a glavnica je ostala cijela, jednaka kao prvog dana. I proda on taj stan koji nikad zapravo nije posjedovao, na mučan se način raskusura s lupežima i ode. Ode negdje daleko, u tuđi kraj gdje ga nitko ne zna, useli još jednom pod tuđi krov, nikad više ne pomišljajući da bi išta na ovome svijetu moglo biti njegovo. Samo njegovo.

Ako želite, mogla bi ovo biti i priča o jednoj zemlji.

Dogodi se to katkad, dodija nekom narodu živjeti s drugim narodima. Tijesno mu je u zajedničkoj državi, teški su mu kompromisi. Noću ga u postelji proganja misao da je u njihovu zajednicu uložio mnogo više nego drugi, da ga iskorištavaju, okradaju, varaju, lažu mu. Oholo je više nego jednom pomislio i da je bolji od prostaka koji pljuju na tlo i ne podižu dasku u zahodu. Uvjeren da zaslužuje slobodno i samostalno odlučivati o vlastitim interesima, taj nezadovoljni narod naposljetku odluči napustiti Jugoslaviju i napraviti svoju, samo svoju hrvatsku državu.

Nađu se odmah i ljudi, branitelji, spremni to ostvariti. Ne tražeći ništa zauzvrat, čista srca, nesebično i požrtvovno, gonjeni tek plemenitim patriotskim čuvstvom, ne štedeći ni život ni zdravlje, oni se izbore za hrvatsku slobodu i samostalnost, za mjesto koje će biti samo naše, gdje ćemo mi biti gospodari, svoji na svome, govoriti i činiti što je nas volja.

Uselimo se mi radosno u tu našu, ganc novu državu s bijelim kapicama snijega na plavim vrhovima, s hladovitim gajevima stoljetnih hrastova i uzbibanim žutim morima zrele pšenice. Rasplačemo se od ganuća slušajući žuborenje bistrih gorskih potoka i mnijući: “Sve je ovo naše! Samo naše!” Ali, jao, nakon nekog vremena dođe nam kjaro da onaj nečuveno povoljan aranžman s braniteljima, odnosno dijelom njih, nije onakav kakav se činio. Dio njih, a riječ je o ne baš zanemarivome dijelu, nije radio džabe, nesebično i požrtvovno, čista srca. Oni očekuju da im se plati za njihov trud, u penzijama, stanovima, povlasticama, koječime i kojekako. Ostatak naroda to im duguje odsad pa... pa... pa teško je zapravo reći dokad.

Hrvatska zapravo pripada Stevi Culeju, Željku Glasnoviću, Josipu Klemmu, Tomislavu Medvedu, Đuri Glogoškom, medicinskoj sestri Zorici Gregurić i drugim vrijednim i dobrim Hrvaticama i Hrvatima iz stotina braniteljskih i stradalničkih organizacija koji svako toliko naprave priredbu s naslovom “dok pod našim krovom živite”, da bi nezahvalne civile upozorili kako ovdje oni odlučuju tko će se školovati, zaposliti i napredovati, i šta ćemo čitati u novinama, i šta ćemo gledati na televiziji, i kakve ćemo filmove snimati, i tko se smije, a tko ne smije vjenčati i sve drugo. Pustite vi priču da ste svoji na svome, slobodni i samostalni. Molim lijepo, sve ima svoje granice.

S nekretninama, i manjim i većim, bilo da su stanovi, kuće, vikendice ili države, ponavljaju se uvijek iste nevolje. Slobodna i samostalna Hrvatska ispala je naposljetku kao stan uzet na kredit u švicarskim francima. Građani to braniteljima čitavih dvadeset godina otplaćuju, i otplaćuju, i otplaćuju, i otplaćuju, a rate su, zbog nečega, sve veće. Kako se čini, dva desetljeća otplaćivale su se samo kamate. Glavnica je ostala netaknuta. Dijelu branitelja sve je isto kao 1995., kao da je Oluja jučer završila, i to se stanje, po svemu sudeći, nikad neće promijeniti.

Napokon, mnogima koji su još mladi i u snazi, posljednjih je godina dodijalo slušati neodgojena upozorenja i otplaćivati kredite kojima se ne nazire kraj. Dopizdilo im je i dokurčilo, da oprostite na izrazu, da svoju sreću i budućnost oni nekome duguju i trajno će im je dugovati. Više od šezdeset tisuća njih u posljednje dvije godine raskusurali su se s lupežima i otišli su iz Hrvatske u Njemačku, Austriju, Irsku, negdje daleko, u tuđi kraj gdje ih nitko ne zna, uselili su u tuđu zemlju izliječeni od patriotskih budalaština, lišeni iluzije da na čitavome ovome svijetu ima zemlje koju bi oni mogli nazvati svojom.