Kako je pohlepa Ivana Jakovčića otvorila vrata Istre Živom zidu

Izbjegavanjem istine o Uljaniku HDZ i IDS otvaraju veliki politički prostor za populiste. Živi zid je već na vratima Istre i spremno čeka iduće izbore.

Vodeći političari svakodnevno govore o Uljaniku, ali okolišaju i izbjegavaju dati odgovore. A pitanja su krajnje jednostavna i jasna. Hoće li istarski brodograditelj otići u stečaj ili će Vlada to pokušati prolongirati i pustiti da vlasništvo preuzme Danko Končar (ili netko njemu sličan), poduzetnik i veliki ulagač kojega nikad nitko nije pitao za podrijetlo novca i rezultate?

Ministar financija Zdravko Marić priča da zbog gubitaša kakav je Uljanik nema prostora za porezna rasterećenja, zbraja koliko su porezni obveznici opterećeni jamstvima za poslove brodogradilišta, ali ne izgovara da je to trenutna cijena stečaja. Ministar gospodarstva Darko Horvat spominje plan restrukturiranja koji je predložila uprava Uljanika, da je poslan u Bruxelles, i plete nešto oko toga ima li taj papir službenu formu. Ne želi jasno reći podržava li Vlada plan uprave pod kojom je brodogradilište bankrotiralo ili je to papir iste vrijednosti kao onaj za toalet.

Premijer Andrej Plenković na slučaju Uljanika iznova dokazuje da je šampion u sklapanju složenih rečenica izgovorenih bez promjene intonacije. Poručuje da traži rješenje za održivost brodogradnje, inzistira na fiskalnoj konsolidaciji, smanjenju javnog duga, stabilnosti javnih financija, održavanju kreditnog rejtinga…

A što je posrijedi? HDZ zna da Uljanik ne može proći bez stečaja ili makar predstečajne nagodbe, ali ne žele zagristi u tu jabuku jer procjenjuju da od Uljanika neće imati veliku političku štetu. HDZ ne gubi glasove radnika pulskog brodograditelja jer ih nikada nije ni imao. Političke štete će biti, ali ne za njih nego za oporbeni IDS.

U IDS-u je pak došlo do smjene generacija, ali im je reakcija kao da živimo u prošlom stoljeću dok je na političkoj sceni postojao HDZ kao stranka koja je simbolizirala kriminalnu pretvorbu i privatizaciju, te zlouporabu vlasti, i sve ostale koji su bile oporba, čime se podrazumijevalo da su, ako ne čiste, onda čišće od HDZ-a. S premisa koje su vrijedile u vrijeme Franje Tuđmana IDS danas proziva Plenkovića za namjerno ignoriranje problema u škveru i otezanje s jamstvima potrebnima za isplatu plaća, što je bio okidač za štrajk.

Plasiraju teorije zavjere koje teško piju vodu, pa čak da su i točne. IDS pokušava zaobići činjenicu da je Uljanik privatno brodogradilište, da se prostire na iznimno atraktivnom zemljištu, da je Danko Končar bacio oko na Uljanikove nekretnine, i da je na izdašnoj Končarevoj platnoj listi godinama bio dugogodišnji, a sada počasni, predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić.

Možda IDS-ovci koji danas vode stranku doista nemaju veze s upravom Uljanika, a još manje s Končarevim planovima ulaska u Uljanik i izdvajanja dijela nekretnina. Ali ne mogu pobjeći od toga da je Končar ušao u Istru još 2007., i to investirajući baš u nekretnine čija je (pre)namjena u nadležnosti lokalnih vlasti.

Ako nisu do sada, nakon propasti Uljanika birači će pitati tko je i zašto Končara pustio u Istru i htio ga uvesti u Uljanik. Sjetit će se i da Končar nije jedini. Dade se nabrojati poduzetnika koji su u Istru uložili kapital čije bi podrijetlo bilo teško dokazati. Sve se to mahom događalo dok je stranku vodio Jakovčić i stara garda. A nova generacija se nije ogradila od svojih očeva. Ne osjete li birači da je s novom generacijom u IDS ušla nova politika, Živom zidu su se širom otvorila vrata Istre.