Iako će mnogi prekjučerašnji intervju šefa Mosta Bože Petrova, u kojem je izričito ustvrdio kako se protivi ratifikaciji Istanbulske konvencije, vidjeti kao njegov simbolički izlazak iz “desnog ideološkog ormara”, treba biti pošten pa reći kako ovo nije prvi put da je javnost imala priliku čuti o Petrovljevoj zabrinutosti na tu temu. Dapače, uvidom u arhivu lako je prepoznati kako su se duboke sumnje smjernoga Bože razvijale u predvidljivoj progresiji.
Tijekom cijele 2017. čelnik Mosta je pitanje ratifikacije tog dokumenta izbjegavao u širokom luku, odbijajući se jasno očitovati. Ipak, u siječnju ove godine stav se fokusirao, pa je u intervjuu Hini Petrov poručio da će “osobno poslušati sve argumente i da želi saslušati saborsku raspravu jer ga zanima je li Istanbulska konvencija borba protiv nasilja ili borba za neke druge ideološke stvari”.
Dva i pol mjeseca poslije, eto, Petrov je protiv ratifikacije jer je “ona u javnosti kontaminirana rodnom ideologijom”, ali, naravno, opet uz ograde kako “želi čuti argumente u saborskoj raspravi”. U relativno kratkom vremenu šef Mosta demonstrirao je koliko je politika dinamična disciplina. O svom političkom stavu prvo nije htio govoriti, onda je govorio kako nema stav, da bi ga onda ipak stekao, barem privremeno. Jedina konstanta je bila da u sva tri slučaja - po vlastitom priznanju - o Konvenciji zapravo pojma nije imao. Pa onda čekao saborsku raspravu da se informira. Kako se ta sjednica još nije održala, Božo je ostao neinformiran. Ali ne i neopredijeljen. I što ćemo sada? Možda bi, ipak, jedna kvalitetna, argumentirana saborska rasprava mogla promijeniti njegovo mišljenje.
Kad se užari saborska govornica, pa argumente ukrste Gordan Maras i Stevo Culej, kad se s vrha dvorane u raspravu uključi Željko Glasnović, a potom svoje teze predoči i Ivan Pernar, kad sve te relevantne informacije sudare u veličanstvenom vatrometu racionalnosti i demokracije, možda - ali samo možda - Božo Petrov zaključi kako je, eto, promijenio stav. Ipak, kako HDZ-u - koji muku muči s vlastitom podijeljenošću po pitanju Konvencije - takva sjednica ne odgovara, čini se da će šef Mosta do daljnjega ostati neinformiran. I zadovoljan time. Jer, priča o Petrovljevu stavu o Istanbulskoj konvenciji u svojoj je srži tek priča o manevriranju u politikantskom limbu nečinjenja. U toj antipolitici sve je kao u zoni zone sumraka - obrnuto. Cilj javnog djelovanja tako nije zauzimati i zastupati informirane stavove, već tobožnjom neinformiranošću izbjegavati zastupanje stavova. U takvoj politici politika se ne vodi pridobivanjem sentimenta javne podrške stavu koji se zastupa, već oblikovanjem stavova prema sentimentu koji u javnosti već postoji. Takva politika, na koncu, ne temelji se na vrijednostima, već na kompromisima... Božo Petrov, a posredno i stranka kojoj je na čelu, u tom kontekstu imaju problem. Otvoreno protivljenje ratifikaciji Istanbulske konvencije bilo bi legitimno i u skladu s njihovom dubinskom klerikalno-konzervativnom naravi, no problem i ključni razlog zbog kojeg Petrov već mjesecima “osluškuje argumente” nije vrijednosni, već interesni. Most, treba to razumjeti, nakon dvostrukog naprasnog prekida veze s HDZ-om uživa status usidjelice na političkoj sceni. HDZ ih, barem u aktualnoj konstelaciji, ne vidi kao partnere, a ljevica je prema njima logično sumnjičava. Puna profilacija prema desnici u ovom trenutku nije politički oportuna. Na pretprošlim parlamentarnim izborima, kad je ostvario svoj hit rezultat od 13 mandata, Most je nastupao kao ideološki ambivalentna opcija, s fokusom na tehnomenadžerskoj agendi “reformi”. Već kroz prvi mandat taj je imidž urušen otpadanjem niza uglednijih članova lijeve provenijencije, da bi u drugoj koaliciji s HDZ-om Most postao de facto “desniji” koalicijski partner.
Nakon povratka u oporbu, jasno je kako bi daljnje vrijednosno skretanje udesno Most dovelo na marginu političkog prostora. S jedne strane, centristički HDZ se pokazao povijesno uspješnim u polaganom, ali efikasnom gušenju desne opozicije, dok s druge strane takva pozicija ne nudi pretjerani koalicijski potencijal s ljevicom, naročito s obzirom na formiranje liberalnog saveza IDS-a, Pametnog i Glasa. Pitanje ratifikacije Istanbulske konvencije tako je Mostova presudna bitka. Podržati je značilo bi okrenuti leđa svom backgroundu i izvorišnim osnovama, odbiti - pak - znači čekirati kartu za dolinu političke marginalnosti. Rješenje bi na koncu moglo biti kompromisno, pa će - kako je najavio Petrov - zastupnici Mosta glasati prema vlastitoj savjesti. Nakon saborske rasprave, dakako.