Kadrovska kriza u ‘Noćnoj mori’: ode Ševa preko Romanije

Tko je Ševa, znaju ovdje svi, pa ne trebaš objašnjavati, a drugima i ne možeš objasniti, jer je on bio nešto toliko posebno da to nitko ne može razumjeti. Jedan moj prijatelj došao je u Zagreb iz Beograda prije 7 godina - skupa smo pokretali srpski Playboy - pa se nastanio u Sheratonu i vrtio po kanalima hotelskog televizora, da shvati Hrvatsku, gdje nije dolazio od početka rata. “Ima neverovatno malo domaćih kanala”, rekao mi je, “a na jednom video sam nešto što ne razumem…” Učinilo mu se da je ugledao predsjednika Mesića, u društvu s nekim čudacima, u studiju lokalne televizije. “Ma, ne, ne može biti”, rekao je.

Šekspirijanski potez

“Da, jest, on je bio, rekoh, ne daju mu da se pojavljuje na normalnoj televiziji, pa ide na lokalnu gradsku, OTV-a, gdje je isfurao i veći dio svoje predsjedničke kampanje. Ti si gledao Nightmare Stage”, rekoh, “a to ti je…” dalje nisam mogao - nema ništa uspredivo u srpskom eteru, niti bilo gdje u civiliziranom svijetu sa strukturiranim zapadnim društvom, a za Afriku i Oceaniju ipak je previše sofisticirano. Televizijska gerila, alternativni eter, punkerska centrala, ne znam kako bih to definirao komunikološki, politološki i sociološki.

U jednom visokoordiniranom društvu, gdje je diktatura uspostavila rigidne okvire komuniciranja, suzila prostor opozicije, javnost ukrotila idejnim diktatom i novogovorom, te uvela nacionalističku malograđansku etiketu, postojao je oslobođeni teritorij zagrebačke četvrti Pešćenica, u kojem se njegovalo bratstvo-jedinstvo i pljuvalo na sve tekovine hadezeovske Hrvatske. Ne znam jesu li toga bili svjesni i sami protagonisti, koji su iz oportunističkih motiva participirali u tom televizijsko-političkom misteriju koji je stvorio legendarni Željko Malnar. To što je on napravio nije ništa manje nego šekspirijanska kozmogonija jer je prvo izmislio priču, pa likove, a oni su svoje uloge počeli živjeti, prvo kao osobe, a zatim kao univerzalni likovi naše provincijske posebnosti.

Stali su međusobno razgovarati malnarovskim jezikom osebujne lingvostilistike, koji se zasniva na ironiji i repertoaru ironičnih jukstapozicija, koje sad zna artikulirati svaki pešćenički žicar. Kad je umro Ševa, Tarzan izjavljuje kako se pokojnik, inače hereditarno opterećeni patuljak, u mladosti bavio sportom, u školi bio odlikaš koji je samom Malnaru pomagao u svladavanju gradiva, a kao nezajažljivi ljubavnik vječno se valjao na sijenu sa studenticama Veterinarskog fakulteta što se također nalazi na Pešćenici…

“Noćna mora”, kako se zvala malnarovska televizija kad je s OTV-a transplantirana na komunalni bandićevski kanal Z, nastala je kao “Nightmare Stage” na OTV-u, u prevratnim danima HDZ-ovske revolucije. Malnar se ondje posvadio s drugim osnivačima, osebujnim likovima političkog podzemlja i društvene margine, koji su odlučili postati respektabilne pojave tuđmanovskog Zagreba, pa pobjegao u Globus, opozicione novine.

Malnar na Televiziji Zagreb

Rijetko se dogodi uspješan prijelaz televizijske zvijezde u pisani medij - ljudi s televizije najčešće su nepismeni, no Malnar je bio načitan, te ispisan autor jednog od najvećih bestelera u povijesti hrvatske književnosti, dok je u svoju “nightmare” fazu dospio dijalektikom života ispunjenog pustolovinama, u kojem je uvijek slijedio istu hiperbolu. Još kao mladić bio je involviran u novinsku mistifikaciju “Crne ruže”, darkerskog kluba omladinskih samoubojica, o kojima je trubila pokojna Arena.

Zatim je za Nedjeljno popodne, najpopularniju malograđansku emisiju Televizije Zagreb, producirao seriju reportaža iz nepristupačnih krajeva, pustinja i džungli, od kojih je najdojmljiviji bio susret s izgubljenim indijanskim plemenom, koje nikad nije vidjelo bijelog čovjeka. Malnar se tu rukuje s navodnim poglavicom odjevenim u iznošenu reklamnu majicu, dok u kadar ovlašnom greškom ulaze neboderi Rio de Janeira. Ta travestija televizijskog žurnalizma je poput sarajevske “Top liste nadrealista” - najava manične televizije koja će dominirati eterom u doba građanskih ratova početkom 90-ih.

Zaljubljen u proletere

Što je uopće bio “Nightmare Stage”? Televizijski talk-show u kojem je travestija forme ubrzo nadvladala formu - publiciteta gladne tipove koji se pojavljuju u svim emisijama gdje mogu dobiti milimetar medijskog prostora za promociju svoga lika i djela, toliko su zlostavljali uz pomoć “slučajnih prolaznika”, odnosno Malnarovih besprizornih kompića, da su se tobož političke, angažirane emisije pretvorile u kazalište apsurda. Pritom su i ti njegovi pajdaši epizodisti postupno fikcionalizirani - kako je Malnar istodobno pisao humorno-satiričnu kolumnu u Globusu, tu im je zadavao dramski okvir, razrađivao rolu, pa i sami od subjekta postali objekt te veličanstvene režije.

Tko god je ušao u Malnarovu sferu, nije izašao bez traga - Stipe Mesić poslužio se “Stageom” za svoju “odmetničku” maverick-izbornu kampanju što ga je 2000. dovela na Pantovčak, pa je iz noći u noć prije izbora sjedio s Malnarom u studiju, sve dok se nije dokopao trobojničke lente, a zatim, pošto se od Malnara malo udaljio, bivši prijatelj posvetio mu je jedan show u kome će mu, ravno u kameru, pola sata psovati mater na najmaštovitije načine.

Tada je “Nightmare” bio u apogeju, i u emisiji, koja bi znala potrajati cijelu noć, događala su se neviđene stvari - osim sudionika, vrijeđalo se publiku, a jednom je voditelj pred kamerama, u sitne sate, natenane poševio gošću. Kad bi netko danas raspolagao videozapisom cijelog Malnarova televizijskog ciklusa, najtmerske sage koja traje 20 godina, bio bi mu to materijal korisniji za studij razdoblja tuđmanizma od cijelog programa HTV-a.

Pošto se emisija do te mjere etablirala da se prestalo razmišljati o tome gdje su granice zbilje i fikcije, pa su fikcionalni protagonisti postali junaci u zbilji, Malnaru se dogodila fatalnost - zaljubio se u svoje likove. On je Ševu, Cigana, Tarzana i sve ostale nesretnike koji su na “Stageu” sagorijevali onamo plasirao da ih ismije, da mu posluže kao parabola gledateljske gomile, koju je režim ponizio i zgazio ali, kako je Malnar u dubini duše romantik i revolucionar, vezao se za svoje proletere. Ševa je bio Sancho Pansa ovog Don Quijotea, autentični opozit Malnarovoj neautentičnosti. Ševa je zračio humanošću svoje patetične pojave bijednika velikog u pomirenosti sa sudbinom, nalik na Tolstojeva Platona Karatajeva. Zato je Ševina smrt tragedija za Malnara pa Braco Cigan primjećuje: “Noćna mora bez Ševe više nema smisla - bez njega, emisija se treba ugasiti!”

Ispraćaj u Haag

Ako se to i dogodi, 66 lica s Pešćenice nastavit će potragu za svojim autorom, jer se dramska machina više ne može zaustaviti. Akteri su kroz “Stage” stekli i neke socijalne pozicije pa je, prije nego što je umro, Ševa dobio novi krov na svojoj potleušici bez tekuće vode... To je osigurao Bandić, koji pokušava odigrati rolu “dobrog duha Pešćenice”. No, njegova neuatentičnost pritom je farsična. “Neizmjerno me pogodila i ražalostila vijest o smrti mog prijatelja Zvonimira Levačića Ševe, velikog čovjeka i dobričine kakvih nema mnogo...

Dijelim tugu sa svima koji su imali privilegiju poznavati ga, družiti se i prijateljevati s njim”, priopćili su iz njegova kabineta riječima primjerenijim za posljednji oproštaj s Ljuštinom ili nekim drugim paraholdinškim pripuzom. U posljednjoj evokaciji Ševe trebalo bi još podsjetiti na moment kad ga na ranžirnom peronu Malnar i velikodstojnici Republike Pešćenice, kao pešćeničkog ministra obrane, uz sve počasti ispraćaju u Haag. A to je inscenacija upriličena u doba dok su Tuđman i Šušak još bili živi pa je živa karikatura bila najjezgrovitija satirička opstrukcija njihova lažnog dostojanstva. Tko je još tako ismijao Šuška kao Malnar Tuđmana, i koja će predodžba, stvarna, ili ova fikcionalna, dulje živjeti i trajnije zadržati ljudske simpatije?