Kad neki političar izjavi da je 'HDZ zločinačka organizacija', ima li svaki od 200 tisuća članova te stranke pravo tužiti medij koji tu izjavu objavi?

Smatramo da je uloga medija presudna za demokraciju suvremenoga svijeta. Danas bez slobode riječi, bez mogućnosti da se kaže svoj stav ne mogu zamisliti slobodnu Hrvatsku”, tim se gordim riječima hrvatski premijer Andrej Plenković na tradicionalnom božićnom domjenku obratio onim novinarima koji imaju privilegij ili nesreću da redovno izvještavaju s Vladinih sjednica. Bilo je to vrijeme učestalih fizičkih i verbalnih napada na novinare pa su premijerove riječi doživljene kao svojevrsna garancija da će sustav kroz svoje institucije odlučno stati u obranu medijskih sloboda. Ipak, što kada te slobode treba zaštititi baš od samih institucija zaduženih da ih štite?

Primjer takvog slučaja mogao se naći na tri gusto ispisane stranice jučerašnjeg izdanja Jutarnjeg lista, na kojima je objavljena osuđujuća presuda sutkinje Općinskog suda u Splitu Vice Roščić po tužbi koju je sudac splitskoga Županijskog suda i član Državnog sudbenog vijeća Neven Cambj podnio protiv Hanza Medije, nakladnika Jutarnjeg lista.

Državno sudbeno vijeće neovisno je tijelo odgovorno za imenovanje, razrješenje, premještaj sudaca te disciplinske postupke u sudstvu. Predmet spora bio je intervju sa saborskim zastupnikom Mosta Nikolom Grmojom koji je 11. studenoga prošle godine Jutarnji list objavio, a u kojem je Grmoja iznio tvrdnju: “Državno sudbeno vijeće je izvor korupcije. Ne mogu nam korumpirani ljudi birati suce”. Iako nigdje u svom intervjuu Grmoja nije poimence spomenuo Nevena Cambja (za razliku od jednog drugog člana DSV-a), Cambja su, prema vlastitom svjedočanstvu, “objavljene informacije naljutile i povrijedile”.

Nakon objave intervjua dobio je “stotine poziva od članova DSV-a, kolega, prijatelja i znanaca”, a zbog cijelog slučaja je i “par dana koristio lijekove za smirenje”. Sukladno tome, sudac Cambj odlučio je podnijeti tužbu protiv nakladnika, ocijenivši u svojoj tužbi da je “sve što je rečeno u članku napravljeno s isključivim ciljem da ga se kao člana DSV-a prikaže kao osobu s najnižim karakternim osobinama” s odštetnim zahtjevom od 50 tisuća kuna.

Ne ulazeći u takvu, krajnje visoku, valuaciju vlastitih pretrpljenih duševnih boli suca Cambja, cijela tužba od starta je u sebi sadržavala nekoliko problematičnih detalja. Kao prvo, bez obzira na tužiteljevo poistovjećivanje s državnom institucijom u kojoj obnaša izabranu dužnost, kako dokazati da je cilj članka u kojem ga se ne spominje bio da se baš njega prikaže kao osobu s najnižim karakternim osobinama?

Sutkinja je to riješila konkluzijom da u susretu s tvrdnjama kako je DSV korumpirano tijelo “logični zaključak svakog čovjeka prosječnih sposobnosti može biti samo jedan jedini, da su takvi svi članovi tog tijela, pa i tužitelj”. Kakve su posljedice tako falične primjene logičke dedukcije? Kada neki političar - poput Željka Jovanovića svojedobno - izjavi da je “HDZ zločinačka organizacija”, ima li onda svaki od 200 tisuća članova te stranke pravo tužiti medij koji tu izjavu objavi?

Drugi problem nalazi se u činjenici da je zastupnik Grmoja svoj intervju autorizirao te ga je Jutarnji list prenio potpuno vjerno, bez ikakvih intervencija čak i u dijelovima izdvojenim u naslovu, podnaslovu i ostatku opreme. A autorizacija, prema Zakonu o medijima, oslobađa nakladnika od odgovornosti za štetu, dok Grmoju, kao i svakog saborskog zastupnika, štiti saborski imunitet, koji je ustavna kategorija.

Ipak, kvaka je pronađena u članku 21 stavku 7 Zakona o medijima koji propisuje da odgovornost nakladnika postoji čak i u slučaju objave autorizirane informacije, ako se radi o očevidnoj neistini ili kleveti, pri čemu nakladnik nije postupao u dobroj vjeri. Kako zakon precizno ne definira “postupanje u lošoj vjeri”, sutkinja ga je pronašla na temelju proizvoljnog kriterija o udjelu pitanja o DSV-u u cijelom intervjuu.

Naime, kako su od 27 pitanja u intervjuu samo dva bila posvećena temi DSV-a, a upravo odgovori na njih završili u naslovu, sutkinja je iz toga zaključila da je “novinar morao primijeniti povećanu pozornost i ispitati temelj činjeničnih tvrdnji koje je iznijela intervjuirana osoba”. Ukratko, novinar je Grmoji postavio premalo pitanja, iz čega proizlazi da nije radio “u dobroj vjeri”. I pravne konzekvence ovakve intervencije sudske vlasti u novinarske profesionalne uzuse lako su predvidljive.

Sljedeći put kad urednik nekog hrvatskog tiskanog medija želi na naslovnici novina istaknuti izjavu iznesenu u intervjuu, a pritom želi biti siguran da djeluje u “dobroj vjeri”, koliko pitanja mora biti posvećeno toj temi? Tri, pet, deset? I tko to određuje? Propisani standard ili diskrecijska odluka suca? Na temelju kojih kriterija, kojeg znanja i kompetencija?

Presudu u predmetu Cambj vs. Hanza Media lako bi bilo okarakterizirati kao suptilnu formu političke cenzure.

Oporbeni zastupnici za medije govore kako bi kritizirali vladajuće, a ako je svaka takva izrečena kritika potencijalno utuživa za medij koji ih prenese, logičan je potez medija da takve intervjue naprosto više ne objavljuju, pa oporbena kritika nestaje iz javnog prostora. Ipak, u temeljima ovog slučaja krije se potencijalno puno toksičnije pitanje o sposobnosti hrvatskog pravosuđa da osigura jednakost pred zakonom i u slučajevima kad je u njih uključen i osobni interes njegovih visokopozicioniranih članova.

Upravo zato važno je još jednom objasniti što se tu zapravo dogodilo. Jedna sutkinja, primjenjujući dvojbene procese logičke konkluzije i široke kriterije dokazivanja namjere, svojem kolegi koji izravno odlučuje o njezinu eventualnom budućem unapređenju dosudila je veliku financijsku odštetu. Zamislite da se na taj sklop činjenica primijeni isto mjerilo “djelovanja u dobroj vjeri” kakvo je u ovom slučaju primijenjeno na Jutarnji list. Kakva bi bila presuda?