DE FACTO DE JURE

JURICA PAVIČIĆ Zločest bi čovjek mogao reći da je HDZ prava hrvatska Syriza: protiv štednje se borio još dok su se bojili tuneli

 AFP

Kad su pred koncem prošlog mjeseca naočiti i rječiti grčki marksist Alexis Tsipras i njegov politički pokret Syriza osvojili vlast u najzaduženijoj europskoj zemlji – Grčkoj – ta se novost poput cepina zabila u ideološki monolit današnje Europe i – razumljivo – pobudila mnogo pažnje posvuda, pa i u nas. O Syrizi i Tsiprasu piše se uvelike diljem svijeta, no mislim da su malo gdje reakcije na grčki izborni prevrat tako djetinje i lakomisleno šašave kao što su u Hrvatskoj, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju .

Zrela Mirela Holy

Onog časa kad je Tsipras preuzeo vlast tako što je položio cvijeće na grob grčkih partizana i vratio na posao 600 autsorsanih čistačica, u Hrvatskoj je otpočelo šaljivo nadmetanje oko toga tko je ustvari hrvatska Syriza. Pretenziju na tron “hrvatske Syrize” prvi su najavili momci i cure iz Radničke fronte, stranke koja s tsiprasovskom ljevicom ima možda najviše ideoloških dodirnih točaka, no i stranke čiji se politički rad zasad sveo na jedan socijalni prosvjed i puno intervjua u medijima.

“Nisu oni, mi smo hrvatska Syriza!” potom su vrisnuli ljudi iz Pernarova i Sinčićeva Živog zida, zaboravljajući da grčki pokret, za razliku od njih, ima i ponešto obrazovanog potencijala i političkih ideja, a ne svodi svoj “program” na teorije zavjere s bankovnim behemotima u ulozi jedinih zlikovaca.

Mediji su potom “hrvatskom Syrizom” proglasili ORaH Mirele Holy, no zagrebačka darkerica opet se pokazala kudikamo zrelijom od većine hrvatskih političara i tu je naljepnicu odbila s konstatacijom da se njezina stranka i dalje zalaže za reformiranu i jeftiniju državu. Na koncu, list koji čitate, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju , na naslovnoj je stranici “hrvatskim Tsiprasom” proglasio metkovićkog liječnika i gradonačelnika Božu Petrova, premda je on u osnovi oličenje anti-Tsiprasa.

Petrov je druga priča

Božo Petrov – naime – slavu je stekao time što je radikalnom štednjom i askezom uspio svoj grad izbaviti iz dužničkog ropstva, a Tsipras stiže na vlast u Grčkoj upravo kao odgovor na sličnu politiku margarina na kruhu, te odricanja da bi se vratio dug.

Ukratko, hrvatska tsiprasomanija doista je čudnovata. Tsiprasa – bivšeg komunista, marksista i čovjeka koji cvijeće polaže na partizansku kosturnicu – danas u Hrvatskoj slave oni koji bi inače “komunjare” stavili u top, koji marksizam i socijalizam smatraju zloćudnom tvorevinom na hrvatskom biću, a partizanske kosturnice razbijaju.

Tsiprasa – čovjeka koji je odbio štedjeti – ujedno uspoređuju s nizom neovisnih političara za koje je karakteristično da su u svojim sredinama progutali gorku tabletu štednje. Nezavisne kandidate iz “Mosta” – poput Petrova ili Kovačića – zapravo bismo prije mogli uspoređivati s Angelom Merkel nego s Tsiprasom, jer su oni u svojim sredinama (uspješno ili ne) proveli “austerity” mjere – dakle, ono što Grci više ne žele, ili – što je vjerojatnije – ne mogu.

Ova konfuzija, osobno mislim, nije slučajna. Ona je rezultat drukčijih ekonomskih okolnosti i drukčijeg ideološkog ambijenta zbog kojeg su situacije u Grčkoj i Hrvatskoj u dobroj mjeri neusporedive.

Prva razlika je – za početak – što su za Grcima godine žestoke štednje, a iza nas nisu. Ljudi u ovoj zemlji misle da okrutna vlada na njima odvratno štedi kad im uzme dodatak na benzin ili pomoćnika u nastavi, no to s pravom štednjom koju su proveli Grci nema blage veze.

Što je to štednja?

U Grčkoj je u ime štednje (ili “štednje”) praktički ukinuta javna RTV, prodavani su kilometri željezničke pruge, država je na bubanj davala cijele otoke i savijala ruke konzervatorima da na njima dopuste gradnju.

U Hrvatskoj ni Vlada ni javni sektor zapravo nisu ozbiljno doznali što znači štednja. Nije ugašena ni jedna bolnica, fakultet ili institut, nitko u javnom sektoru nije dobio otkaz, nisu smanjivane mirovine, niti su se rasprodavale umjetnine iz muzeja ili južne padine otoka s “ključ u ruke” papirima.

Znam da ovo što sad pišem zvuči antiljevičarski, ali je istina: teret krize u Hrvatskoj bio je i ostao nepošteno raspoređen, i njega su gotovo jedino otrpjeli zaposleni i privatni sektor.

Glavni ekonomski preduvjet koji je uopće u Grčkoj stvorio Tsiprasa kod nas zapravo (još?) ne postoji. Postoji – međutim – i drugi razlog zašto je potraga za hrvatskim Tsiprasom uzaludna misija. Kao i mnoge postkomunističke države, i Hrvatska, naime, ima zrcalno preokrenut suodnos desnice i ljevice. Ono što mi krivo zovemo ljevica (dakle, SDP koji je u osnovi liberalna stranka) stranka je za koju glasaju bogatije regije, bogatiji gradovi, urbano stanovništvo, obrazovaniji.

Ono što mi zovemo “ljevica” kod nas uglavnom zastupa dinamičniju srednju klasu, ljude koji znaju jezike, rade u privatnom sektoru i/ili korporacijama, te koji su se kako-tako uspjeli snaći u tom pošemerenom svijetu tranzicije. Glasači “ljevice” kod nas su manje ovisni od pokroviteljske “matere” zvane javne financije, pa su zato i manje sumnjičavi prema ideji štednje.

Ljevičarski HDZ

S druge strane, ono što mi zovemo “desnica” (dakle – HDZ) stranka je siromašnijih regija i siromašnijih sredina, najstarijih i najmlađih, manje obrazovanih, te onih koji više ovise o javnom (zločesti liberali bi rekli: tuđem) novcu.

Stoga je desnica u Hrvatskoj imala i još uvijek ima ulogu pokroviteljske, zaštitničke matere. Ona je ta koja se po “barba Luka” sistemu brine da se otvore radna mjesta na naplatnim kućicama i u bolničkoj informatičkoj službi, da se ne ukinu županije, da se ne diraju javna poduzeća, agencije, instituti, domovi zdravlja i stotine općina.

Kad bi čovjek bio zločest, mogao bi reći da je upravo HDZ prava “hrvatska Syriza” jer se protiv “mjera štednje” učinkovito borio još u doba dok su se bojili tuneli i u škveru potpisivala pobočna pisma. Istodobno, SDP i Milanović su oni koji su u Hrvatsku stidljivo pokušali “uvesti malo kapitalizma” pa su se baš zato u zadnjoj godini mandata našli na samom dnu popularnosti. I opravdano su se našli, među ostalim zato što su strogoću više tjerali na slabima nego na jakima.

I zato je traganje za “hrvatskom Syrizom” besmisleno. “Hrvatske Syrize”, nažalost, neće biti. Bude li kod nas pučke pobune protiv kapitalizma, čisto sumnjam da će nju voditi marksist koji partizanima polaže cvijeće.

Nju će prije voditi desni populist koji će glasače omađijati kultom majke države, te smjesom nacionalističke retorike i povike na bankare i Bruxelles.

Umjesto hrvatskog Tsiprasa, kudikamo je vjerojatnije da ćemo dobiti hrvatskog Viktora Orbana. A kandidata – kako primjećujemo – ima, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju .

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 03:01