Kad je negdje na polovici mandata ove vlade postalo jasno da su kola Milanovićevog kabineta zapala u glib, te da HDZ jača – ali jača na način da postaje tvrdi ideološki klub – u Hrvatskoj se uvelike počelo govoriti o onom što se obično naziva „treći put“. Pri tom su se pod „trećim putem“ podrazumijevale dvije bitno različite stvari, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju.
Jedan dio inicijativa koje su se zvale (ili su ih zvali) treći put bile su inicijative poput one zagrebačkog oftamologa Nikice Gabrića, ili pak – još ranije - Nadana Vidoševića ili Borisa Mikšića. Riječ je bila o političkim pokretima koji su sebe nazivali neideološkima, iako su u osnovi bili ideološki- liberalni. Te inicijative zagovarale su obično bolju poduzetničku klimu, investicije, rezanje poreza i administracije, te razvojne projekte koji su se temeljili uvelike na građevinarstvu i potrošnji prostora. Te političke inicijative nisu u bitnom opovrgavali dominantnu ideološku matricu koju dijeli HDZ i SDP, samo su tvrdili (možda s pravom) da bi je mogli provoditi učinkovitije. Nastojali su se ucijepiti u taj uski centar između „crvenih“ i „crnih“- i obično propadali.
Živi zid i ORaH - bitno različiti
Druga vrsta političkih inicijativa koje su iznikle u Milanovićevoj eri, jesu one koje pobiru protestne glasove s ljevice - bilo glasove klasičnih ljevičara kojima je Milanović previše „kapitalist“, bilo glasove socijalno deklasiranih, zaduženih i bankrotiranih koji su osjećali da ih ono što se obično zove „ljevica“ više ne brani, ako ikad i jest. Na tom polu političke kontrakulture nicali su i nestajali politički pokreti koji nisu bili slični, ali su često imali sličnu publiku: prvo laburisti, potom ORaH, a potom i Živi zid. Dva posljednja- OraH i Živi zid - pri tom su razmjerno novi fenomen, ujedno i fenomen koji još traje.
ORaH je svoj medeni mjesec doživio prošle jeseni, kad je na valu konzervativne „Markić-revolucije“ ta radikalno libertinska stranka na istraživanjima javnog mišljenja dobivala i do 17 posto.
U tom razdoblju, stranačke su iskaznice ORaH-a kurile k’o alva, a zelena stranka Mirela Holy okupila je oko sebe i dojmljiv dio lijeve inteligencije koju Milanović nije htio, ili oni nisu njega. „Živi zid“ počeo je rasti nakon domišljate odluke svojih lidera da za predsjednika kandidiraju ljepuškastog, simpatičnog, no i politički nevjerojatno praznog Ivana Vilibora Sinčića. Od tada ovaj antisistemski i antibankarski pokret samo raste, pa je OraH-u pojeo dobar dio prosvjednih glasova. Obje grupacije po anketama sada drže oko 7-8 posto, dakle zbrojeno su jake gotovo kao SDP.
Ova dva politička fenomena bitno su drukčija. Živi zid je (namjerno ili ne) kolektivistički pokret, bez vidljivog lidera. ORaH je izrazito liderska stranka koja svoj kapital ponajprije crpi iz vlastite šefice, principijelne političarke koja je odlučila napustiti komoditet i sinekuru velike stranke kad je shvatila da se tamo njene ideje ne provode.
Papazjanija i ideologija
Živi zid je ideološka papazjanija, pokret koji točno zna protiv koga jest (banke), no koji se potpuno pogubi kad treba imati stav oko nekih bitnih vrijednosnih pitanja, kao što su šator u Savskoj, manjinska prava, rodna pitanja ili fašistički revizionizam. ORaH je u svojoj srži vrlo ideološka stranka, ali ne na crno-crveni način na koji se kod nas obično poima ideologija.
Sa svojim idejama o rodnoj politici, sekularnosti, lakim drogama, te samoupravljanju i zadrugarstvu, OraH je zapravo i najžešće konfrontiran dominantnom svjetonazoru u Hrvatskoj, jednako onom ekonomskom, kao i onom ćudoredno - katoličkom. ORaH je stranka puna ideja, no jedva vidljiva u terenskom političkom radu.
Živi zid je – upravo suprotno - ideološka mušica bez glave, no njihova legitimacije jest njihov terenski rad, čučanje pred pragovima deložiranih i gušanje s policijom. Unatoč svim tim razlozima, ta dva pokreta imaju nešto slično: a to je da kupe glasove iz iste bare, iz istog kruga građana revoltiranih dvostranačkim -oligopolom.
A osim toga, postoji još jedna točka koju Živi zid i ORaH dijele: a to je da su i jedni i drugi katastrofalno prošli na lokalnim izborima ove nedjelje. Ovog vikenda - naime - u dvadesetak hrvatskih gradova i općina građani su birali nove načelnike i vijećnike. Na tim izborima stranke (SDP, HDZ, HNS) uglavnom su - uz par iznimki (Rab, Milna, Korčula) zadržali vlast, u par je mjesta plebiscitarno pobijedio neovisni kandidat (Omiš, Kukljica, Zlatar), a neovisne su liste posvuda ojačale i čine dobar dio mjesnih vijeća.
U cijeloj toj konstelaciji Živi zid i ORah su ostali potpuno zaobiđeni. Zvuči nestvarno da u gradu Rabu - gdje je stambena štedionica slala privatne detektive da fotografira potencijalne kandidate za deložaciju - Živi zid nije dobio više od 188 (4,57 posto) glasova. Također, nevjerojatno je da u gradu čija se lokalna politika već deset godina svodi na jednu, jedinu temu i to temu održivog razvoja (Srđ), stranka održivog razvoja dobije samo 1,36 posto (!).
Imamo svoj treći put
Naravno, ovaj fijasko ima objašnjenje, a to se objašnjenje dijelom krije i u političkoj fizionomiji stranaka „trećeg puta“. Živi zid je izrazito jednotematska stranka koja se u osnovi bavi jednom interesnom skupinom (dužnici) i jednom temom (banke). Kako ta tema nije domena lokalnih samouprava, čak ni tvrdi živozidovci nisu imali posebnih razloga glasovati za njih.
S druge strane, ORaH je - slično kao i laburisti u vrijeme Lesara - naglašeno liderska stranka, koju se najviše prepoznaje preko dominantne figure osnivačice Holy. Pošto vi ne možete klonirati dvadeset i jednu Holy (ili Lesara) za svaku županiju, takve stranke često na lokalnim izborima prođu slabo.
No, osim ta dva razloga, mislim da za neuspjeh Pernara i Holy postoji i treći, važniji razlog - a to je birački bazen iz kojeg crpe. I Živi zid i Holy narasli su - naime - kao protestne opcije ljudi kojima su se dvije velike stranke (u ovom slučaju, pogotovo SDP) zgadile.
Oni koji gaje takvo osjećanje revolta prema HDZ-u i SDP-u, međutim, na lokalnoj razini nisu trebale Živi zid i ORaH: umjesto toga, svoj su protest kanalizirali u neku od nebrojenih građanskih, nestranačkih lista kojima su od Lumbarde do Kukljice listići vrvjeli. Zašto birati „Treći put“ koji vam netko instalira iz Zagreba, umjesto „trećeg puta“ koji poznajete i koji je samonikao?
I zato su lokalni izbori ovog tjedna velika pouka ORaH-u i Živom zidu. Umjesto da su se uzdali u aparatčike s pristupnicama, bilo bi puno bolje da su uspostavili saveznički odnos s lokalnim građanskim listama koje su im svjetonazorno i interesno bliske, te ih podržali bez „imperijalnih prisezanja“.
Ovako su na vlastitim kostima naučili da su lokalni i nacionalni izbori dvije uvelike drukčije priče koje funkcioniraju različito. To je lekcija koju će i brojni dalmatinski neovisni naučiti, budu li se odvažili na pohod na Markov trg.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....