JURICA PAVIČIĆ Velebni uspon i iznenadni sunovrat Mirele Holy: da joj se posrećilo, da su izbori bili lani, ona bi bila u poziciji Bože Petrova i u moći da SDP-u vadi zub naživo

Do pred samo godinu ili godinu i pol moralo je biti ugodno živjeti u koži Mirele Holy. U tom trenutku zagrebačka antropologinja i bivša ministrica zaštite okoliša živjela je političku bajku kakvu su u Europi doživjeli valjda samo Beppe Grillo i Alexis Tsipras.

U tom trenutku Mirela Holy bila je lider lijevo-zelene stranke ORaH, stranke koju je sama osnovala i nadjenula joj ime. U tom trenutku ta je stranka pucala od zdravlja i cvala na nedosegnutim rejtinizima od 17% te ozbiljno prijetila da SDP-u otme mjesto druge (te najveće lijeve) hrvatske stranke. Sama Holy uživala je u opravdanoj slavi političkog martira koji je zbog principijelnosti izbačen iz Vlade da ne bi stvarao “antiinvesticijsku klimu” i remetio voluntarističko divljanje Radimira Čačića. U tom trenutku Zoran Milanović i njegova stranka bili su na političkom dnu. Tadašnji i (još uvijek) sadašnji premijer upravo se bio upetljao u nepopularne i pustolovne operacije poput koncesioniranja autoputova ili autsorsanja čistačica. SDP je bio i ostao stranka koju konzervativni glasači ne mogu smisliti jer joj u krvnoj, genološkoj logici balkanskog društva pamte “crvene” pretke. U tom trenutku, međutim, SDP je bio omrznuo i ljevici, ili barem onom što se u Hrvatskoj zove ljevica - to jest, među urbanom, kulturološki liberalnom buržoazijom koja radi u javnom sektoru ili velikim firmama. U Hrvatskoj se upravo spremala konzervativna rekonkvista na valu antigay referenduma i borbe protiv zdravstvenog odgoja. U to vrijeme ORaH je uživao u reputaciji ćudoredno libertinske, hipsterske stranke koja će zapuniti rupu koja je zinula na lijevom boku. Tih mjeseci ORaH je počeo proizvoditi zapanjujuću količinu nerijetko kompetentnih sektorskih strategija, za koje je angažirao dobar dio mislećeg Zagreba. U jednom trenutku teško mi je bilo i prebrojati sve moje znance koji su pisali neku od ORaH-ovih sektorskih politika. ORaH je u tom trenutku već bio u Europskom parlamentu, a bivši američki potpredsjednik Al Gore imao je potrebu hvaliti mladu stranku, najveću zvijezdu na zelenom europskom nebu.

Sve se to danas čini tako jako daleko.

Jer, samo godinu i pol poslije, u jesen 2015., Mirela Holy i njen odvažni politički projekt doživjeli su grubo realpolitičko nasukavanje. Nakon što je tijekom izborne godine stranku napustio niz “pukovnica” iz “barakaške” faze, nakon što se predsjednica stranke u par navrata poskliznula netaktičnim izjavama o chemtrailsima i izbjeglicama, došlo je i postizborno kiselo buđenje. Na prošlomjesečnim izborima ORaH ni u jednoj jedinici nije prešao prag, a izvan Sabora ostala je čak i sama Holy. Ovog tjedna Holy je zbog političkog neuspjeha dala ostavku na čelno mjesto stranke koju je osnovala te sazvala izvanrednu skupštinu ORaH-a. Pritom je Holy demonstrirala smjesu trezvene samokritike i antipatičnog gnjeva na svih i sviju. U izbornoj je noći prvo optužila glasače da su (manje-više) preglupi da bi prepoznali nešto tako pametno kao ORaH, da bi potom za neuspjeh stranke vrlo neoriginalno optužila novinare i medije. Tako se - nažalost - jedna od mojih nekoć omiljenih političarki našla u neveselom društvu Željke Markić kojoj su također novine krive što nije hametice pomela hrvatski parlament.

Priča o ORaH-u je - ukratko - priča o velebnom usponu i sunovratnom padu u kojoj (treba reći) Mireli Holy ni puka sreća nije išla na ruku. Da se bivšoj ministarki posrećilo, da su izbori bili lani, ona bi sada bila u slasnoj poziciji Bože Petrova i u moći da SDP-u vadi zub naživo. Da Josipović nije izgubio predsjedničke izbore, Holy bi mu vjerojatno bila tajni parlamentarni saveznik. No, okolnost koja je najviše štetila Holy bila je konzervativna rekonkvista koju je preko Karamarka, župnih dvorova i Savske pokrenula Katolička crkva. Onog časa kad su krenuli čekići i plinske boce, najednom je i revoltiranoj lijevo-liberalnoj buržoaziji Milanović postao dobar, jer bolje je imati i takvog (ideološki neodlučnog i autokratskog) liberala nego scenarij Orbán/Kaczynski. SDP je rastao, ORaH padao, a negdje na rubu tog meteža svoj kairosov čuperak ugrabio je drugi autsajder sa smislom za tajming. Znate ga, iz Metkovića je…

Mirela Holy - ukratko - dijelom nije imala sreće. No, postoji u tom padu i njene krivice, a upravo uspon Mosta pokazuje u čemu je točno pogriješila zagrebačka etnologinja s darkerskom pojavom.

Jedan moj dobar znanac - inače “prvoborac” ORaH-a u jednoj od razvijenijih hrvatskih županija - poslao mi je ovih dana mailom kao podsjetnik i kuriozitet našu prepisku koju smo vodili negdje pred godinu i pol. U toj prepisci moj me sugovornik pita kao lokalno upućenog Dalmatinca koji su, naime, “ti tamo iz Mosta” i ima li smisla da ih ORaH kao stariji moćni brat primi pod svoje okrilje. Ta prepiska za početak pokazuje koji je tada bio odnos ta dva pokreta u hranidbenom lancu: ORaH je bio u zvjezdanom zenitu afirmiranosti, a Most je još bio lokalna družba malomišćanskih vijećnika i načelnika. U tom trenutku mnogi su i u Holynoj stranci i izvan nje živjeli u uvjerenju da će zeleni projekt bivše ministrice biti rahla konfederacija lokalnih aktivista, mjesnih vijećnika, regionalista i zelenih koji svaki na svom komadiću hrvatskog ozemlja ratuju protiv golfa na Srđu, nautičke luke u Supetru, smeća na Marinšćini, spaljivanja u kaštelanskoj cementari, protiv apartmanizacije Sućurja ili Tomislava Horvatinčića. Postojalo je “prirodno” (i - pokazalo se - pogrešno) očekivanje da će ORaH usisati u sebe kao rahli politički pokret sve postojeće punktove otpora, lokalne vijećnike i amaterske NGO-ovce pa makar žrtvujući čistunstvo ideološke profiliranosti. Očekivalo se da će ORaH napraviti nešto slično onom što su - sviđalo se nama ili ne - uspješno napravili Kovačić i Petrov: dakle, rahlu konfederaciju punktova otpora u kojoj tolerirate heterogenost da biste dobili antiinstitucionalni retorički učinak.

Umjesto toga, Mirela Holy je krenula zidati stranku. Krenula je zidati malu kopiju HDZ-a i SDP-a, stranku koja će imati hijerarhijsku vertikalu, lidera, politbiro i ogranke, a kako se taj proces događao upravo u vrijeme kad je stranka bila na vrhuncu popularnosti, nakupila se anonimnih karijerista koji su se ponadali da su sa stranačkom iskaznicom na vrijeme kupili i dobitak na lotu. Umjesto da inkorporira postojeće civilno društvo i aktivistički ljudski potencijal u pokret, Holy je s tim poprilično anonimnim ljudima krenula konkurirati svojim prirodnim saveznicima - i netragom nestala.

Mjesec dana nakon izbora postalo je jako omiljeno lupati po Mostu. Od simpatičnih provincijalaca iz filma Franka Capre mostovci su se - što se novina tiče - najednom izvrgnuli u nesnosne smutljivce, mračne reakcionare i Buridanove magarce koji trate naše i svoje vrijeme samo zato da ne bi iznevjerili nešto tako pišljivo kao nerealno predizborno obećanje. Ali, u toj cijeloj gnjevnoj rici načas se zaboravlja kako je izgledao politički pejzaž do Mosta, kako bi izgledao da nije Mosta i koji su razlozi zašto se Most uopće dogodio. Zaboravili smo da je taj čudni pokret i nastao kao politička kontrakultura, revolt protiv doista nepodnošljivog političkog duopola koji bi - u drugim okolnostima - u ovom trenutku već dijelio javna poduzeća, zaposlenja za nećake, direktorske fotelje i ugovore o nabavi, a tko bi bili ti nećaci i direktori samo bi ovisilo o tom koji je od ta dva maligna entiteta ugrabio tortu za komadanje (to jest, vlast). Sve što mnoge od nas nervira kod Mosta - neodlučnost, idejna heterogenost, nekoordiniranost, misionarski moralni puritanizam “reformista” i “ujedinitelja” - zapravo je za glasače razočarane duboko kompromitiranim duopolom bila prednost. Ljudi nisu htjeli samo još jednu stranku. Htjeli su Johna Doea, lik iz Franka Capre.

I to je točka na kojoj je Mirela Holy pogriješila. Umjesto razbarušene naivnosti, umjesto Johna Doea, ponudila nam je - samo još jednu stranku. Šteta da je tako. Jer, Hrvatska bi s ORaH-om bila bolje mjesto.