JURICA PAVIČIĆ: TRENUTAK KOJI JE SVE PROMIJENIO Kako je Tomislav Karamarko postao bivši, a trebala je to biti laka i sigurna pobjeda

Trebala je to biti laka i sigurna pobjeda. U jednom trenutku - negdje u jesen prošle godine - i izgledalo je da će biti takva.

U tom trenutku, Vlada Zorana Milanovića bila je na dnu dna popularnosti, na niskim dvoznamenkastim postocima potpore. Kukuriku vladu s desnog su boka napadali kritičari iz opozicije, a s lijevog alternativni mediji, civilno društvo, sindikati i kontrakultura. Tada mladi ORaH, stranka hipsterske lijeve buržoazije, u tom je trenutku pucao od zdravlja i zakratko SDP-u uzeo drugo mjesto po snazi. Milanovićeva vlada bila je havarirana brojnim odlascima, od kojih je posljednji bio onaj stranačkog baobaba Slavka Linića. Godinu dana pred izbore, izgledalo je da je liberalna vlada ostala bez ičega - bez glasača, kadrova i programa.

U tom istom trenutku, činilo se da HDZ puca od novopronađenog zdravlja. Karamarkova stranka za sobom je imala niz pobjeda zaredom, od lokalnih izbora do izbora za Europski parlament. Pobirala je vrhnje od desne svjetonazorne revolucije koju su podigli biskupi i Željka Markić. Kao kruna, HDZ je pobijedio i na predsjedničkim izborima, čime je zaokružio protivnika i doveo ga u bezizlaznu stupicu. Trebalo je - činilo se - samo ući u vrt i ubrati jabuku koja se klimala.

A onda se dogodio trenutak koji je sve promijenio. A taj je trenutak bio onaj dan kad su Đuro Glogoški i Josip Klemm podigli šator u Savskoj ulici. Tog dana, oni su napravili nešto što ni sami nisu slutili da čine: napravili su najveću, veličanstvenu uslugu svom arcineprijatelju Zoranu Milanoviću.

Danas - trinaestak mjeseci kasnije - Zoran Milanović još uvijek ne zna hoće li biti dio nove Vlade. Ali, kako god ta priča završila, Milanović bi morao nešto učiniti. Morao bi kupiti jako, jako veliki buket ljevičarskih karanfila i odnijeti ga osobno na kućna vrata Đuri Glogoškom, Josipu Klemmu, Tomislavu Josiću, Josipu Bozaniću, Vladi Košiću, Željki Markić, Ladislavu Ilčiću i drugim perjanicama desne ideološke rekonkviste. Jer, da nije bilo njih i njihova svakodnevnog prijegora, on danas ne bi sjedio za pregovaračkim stolom s barem 66 sigurnih saborskih mandata. Da nije bilo njih, u Saboru bi mu sjedili svi njegovi “prgometi”, svi ti josipovići, linići i mirele holy koji bi mu nožem draškali po vratu i cuclali mu krv na slamku. Da nije bilo te živopisne pučističke družbe, Zoran Milanović bi danas vjerojatno bio bivši čovjek koji bi imao velikih muka da svojoj stranci objasni zašto se katastrofa dogodila.

Umjesto toga, pred našim očima sjedi jedan drugi “bivši” koji svojoj družbi mora objasniti što se zapravo dogodilo. A taj drugi bivši je Tomislav Karamarko.

Čovjek koji je pred godinu dana trebao samo ubrati jabuku koja se klimala - čovjek koji je putinovski čelično kontrolirao vlastitu stranku, koji je isključivao protivnike, nizao pobjede, orkestrirao pučka gibanja - sad se najednom našao u situaciji koju nije očekivao. Sa samo 59 mandata, politički izoliran, neomiljen među svojima, izložen optužbama da je sam kriv za neuspjeh, Tomislav Karamarko sada je u milosrdnim rukama čovjeka kojeg je sam izbacio iz stranke - Drage Prgometa. Ima nešto šekspirijansko u tom zapletu. U ovom trenutku, u hrvatskom političkom vrhu mi zapravo gledamo “remake” Koriolana. Koriolan je s Volšćanima došao pod zidine Rima, i sada gleda kako ga za milost mole Rimljani koji su ga prezrivo otjerali.

Istina, u trenutku dok ovo pišem još se ne zna što će napraviti ta čudna družba dobronamjernih amatera koja se zove Most. Ne znamo hoće li se, i s kim će se pogoditi, hoće li u toj pogodbi biti mjesta za HDZ, i hoće li u njoj (što je manje vjerojatno) biti mjesta za Tomislava Karamarka. Ali, čak i kad bi se to dogodilo, ta bi “pobjeda” HDZ-a bila tek trpka parodija onog trijumfa koji je bio planiran. HDZ je u Banske dvore trebao ući na bijelom konju, trebala je to biti rekonkvista, jasan i čisti trijumf nakon kojeg bi slijedila idejna revolucija i svjetonazorno opće pospremanje. Za tu ideološku rekonkvistu - sad je očito - HDZ od građana nije dobio mandat. Stoga će, ako i uđu u vladu, u nju ući kao podstanari u dvorcu koji nije njihov, kao tehnički provoditelji jednog kiselog i trpkog mandata. Pokušavam zamisliti - recimo - HDZ koji ukida Splitsko-dalmatinsku županiju, HDZ koji donosi uredbu kojom otkaz daje Ivanki Luetić i Petru Škoriću, HDZ koji gasi sve svoje pipce namijenjene rođacima i stranačkoj pješadiji. HDZ koji - istodobno - ne smije dirati ideološke teme, jer oko njih nema koalicijsku slogu. Kad čovjek bolje promisli, možda bi Karamarkovim ljudima bolje bilo izabrati i poraz nego takvu pobjedu.

U ovom trenutku - kako se čini - u HDZ-u kipti, i sve je više ljudi sklono tome da za ovaj jadni rasplet optuži Karamarka glavom. Karamarko je doista laka žrtva, čovjek kojeg je lako optužiti. Nesimpatični dugonja unjkavoga glasa, lišem karizme, aparatčik iz polutame, čovjek koji nerado dolazi u Sabor, a kad govori čita s papira, čovjek koji bježi od sučeljavanja i ne pamti baš dobro sve točke svog vlastitog programa. Karamarko doista nije pomogao vlastitoj strani da dobije ove izbore. No, pametni ljudi u HDZ-u napravit će veliku grešku budu li mislili da je njihov temeljni problem bio Karamarko. Njihov temeljni problem bio je i ostao to što su se uzdali da će posao za njih odraditi Crkva, branitelji i pučka desnica. A pokazalo se da kraj takvih saveznika uopće ne trebaš - neprijatelje.

Jer, rejting Zorana Milanovića i njegove Vlade počeo je kao nekim čarobnim štapićem rasti onog trenutka kad je šatorska družba krenula na dobrog, doličnog čovjeka Freda Matića. Sa svakim šatorom i plinskom bocom, svakim mlataranjem čekićima po ćirilici, svakim huntaškim jurišem na Markov trg, sa svakim novim Bozanićevim i Košićevim uplitanjem u politiku te sa svakom novom akcijom katoličke Željke Orleanke lijevi konkurenti SDP-a počeli bi se istapati kao na suncu, a rejting SDP-a kvasao je i rastao. Jer - nemojmo se lagati - ljudi su se prepali. I s razlogom su se prepali. Prepali su s da će se probuditi u lustriranom Salazarovom Portugalu, u katoličkoj talibaniji očišćenih udžbenika u kojoj kazališne programe i nastavu povijesti dirigira subnorovska hunta. Tomislava Karamarka jako su, prokleto koštali šatoraši i biskupi. A on to očito još ne shvaća, jer da shvaća ne bi prvi dan nakon izbora tražio da ga na audijenciju primi Bozanić. Zbog Bozanića je HDZ ove izbore i izgubio. I to ne zato što takvu salazarovsku talibanije ne žele crveni kmeri i truli liberali. Izgubio je zato što takvu zemlju ne želi niti tiha, konzervativna, pa čak i pobožna većina. A pošto je ne želi, nisu svoj glas dali HDZ-u. Umjesto toga, dali su svoj glas Mostu.

Tijekom posljednjih godina u više sam navrata pisao kako mi se čini da Hrvatskoj slijedi poljsko-mađarski scenarij “orban-kaczynski”. Obrazac je u tim zemljama bio uvijek isti. Na vlasti su bili bivši komunisti koji su postali liberali. Ti bivši komunisti “uveli” su kapitalizam, sa svim dobrim i lošim. No, ljudima se to baš i nije svidjelo, pa su glasali za antikapitalističke, antiliberalne ultrakonzervativce.

Dugo je izgledalo da će i u Hrvatskoj takav scenarij biti na djelu. Osobno sam ga prognozirao, ali s ugodnim zadovoljstvom moram priznati da sam pogriješio. Ovi su izbori pokazali da od njega (barem zasad) u Hrvatskoj neće biti ništa, a razloga za to može biti više.

Jedan od razloga može biti taj što Milanovićeva Vlada (mnogi moji kolege bi rekli: nažalost) nije toliko zasjekla u sferu stečenih prava, socijale i rada. Drugi razlog može biti memorija na socijalizam, koja je kod nas ipak drukčija nego u Mađarskoj i Poljskoj, pa je stanovnicima titovskih solitera ipak teže prodati anticrvenu histeriju. Treći razlog može biti taj što u Hrvatskoj - unatoč svemu - ne prolazi klerikalna politika, pa se čak i u Tuđmanovo doba znalo tko je tko u hranidbenom lancu, gdje je mjesto biskupima - kućnim ljubimcima, a gdje gazdi Franji. Na koncu, razlog može biti i to što je memorije presvježa, što se uokolo HDZ-a vrzma previše falsifikatora i ljudi s austrijskih optužnica, previše Sanaderovih ministara, previše Mamića i Mamićevih pristaša.

Kako god bilo, konzervativna je kontrarevolucija abortirana. Tko god bude sastavljao vladu, ona se neće dogoditi. Neće se dogoditi zato što većinu ljudi u ovoj zemlji to ne zanima. Ne zanima - pokazalo s - ne samo lijeve i liberalne, nego ne zanima čak ni konzervativne. I to je polazna točka s koje HDZ mora otpočeti promišljanje vlastite rekonstrukcije.