JURICA PAVIČIĆ Spomenik u Lori nije predmet sjećanja, nego prijetnja sjećanju

U svibnju 2014. u Ulici Ruđera Boškovića u Splitu svečano je otvoren spomenik 9. bojni HOS-a. O tom nevelikim kamenom obelisku smještenom u srce modernističkog Splita 3 tih se mjeseci pisalo mnogo, pa se o cijeloj priči zna gotovo sve. Taj kameni menhir podignut je postrojbi koja je nastala isprva kao pravaška stranačka milicija, da bi s vremenom i ne bez muka postala dio regularne hrvatske vojske. Spomenik je otvoren točno da dan pobjede nad fašizmom. Otvorio ga je tadašnji i sadašnji gradonačelnik Splita Ivo Baldasar koji je na otvaranju izustio karakterističnu frojdovsku omašku i prisutnima čestitao “dan pobjede nad antifašizmom”. Premda je postrojba kojoj je spomenik podignut na izvornom znamenu imala famozni pozdrav ZDS, taj pozdrav nije bio uklesan na spomenik.

Puno se tih tjedana pisalo o spomeniku 9. bojni. Spomenik je postao predmet ne male kontroverze, što ga je u idućim godinama pretvorilo u objekt “uličnih intervencija”. Malo nakon otvaranja, na njega je neznani “aktivist” pikamerom urezao “nedostajući” slogan. Odmah potom, policija i maskirani klesar fašistički su odziv uklonili. U međuvremenu, spomenik je kraj svih tih kontroverzi postao predmet ideološke eskalacije. Pred nekoliko mjeseci, nepoznati su ga antifašisti zalili crvenom bojom. Mjesto koje komemorira neke konkretne i postojeće mrtve, ljude kojima tu negdje žive i familije i djeca, pretvorilo se u predmet ideološkog street arta.

Postoji u toj priči o obelisku 9. bojni još jedan sloj kontroverze koji se može odčitati samo ako poznajete Split. To je njegova lokacija. Famozni spomenik hosovcima, naime, nalazi se u Boškovićevoj ulici, u niemeyerovskom srcu Splita 3, ujedno u ulici koja se nemalim dijelom do 1990. sastojala od vojnih stanova. Upravo je Boškovićeva tih 90-ih bila mjesto drama izbacivanja iz stanova, drama u kojima je nimalo zanemarivu ulogu imala 9. bojna. Te dvije olovne godine Boškovićeva je bilo mjesto kuhinjskih i portunskih drama, borbi živaca, šarki, brava i krakuna, okršaja koji su se u nekim slučajevima završavali i “kašikarom” u haustor. To je ulica u kojoj su preostale oficirske obitelji sa strahom čekale dan kad će izići Slobodni tjednik i novi “novinarski” uradak današnjeg doministra turizma. To je ulica u kojoj i danas u jezivoj konvivenci žive dvije vrste “dobrih susjeda”. Jedna su djeca garnizona, relikti privilegiranih korisnika izdašnog jugoarmijskog stambenog fonda. Drugi su “uskoci”, familije koje su tih 90-ih stan osvojile pozadinskim jurišem. Taj spomenik i na tom mjestu stoga je prestao biti samo spomenik konkretnim mrtvima. On je postao zapišavanje terena, markiranje osvojenog teritorija. Upravo je lokacija ta koja je taj spomenik učinila duboko neukusnim.

A da slučaj spomenika 9. bojni nije samo slučaj, pokazuje nam nažalost novi memorijalni pothvat koji se ovih dana sprema u drugom hrvatskom gradu. Ovih je dana, naime, splitska komisija za imenovanje ulica i trgova odobrila postavljanje spomenika pripadnicima 72. bojne Vojne policije RH. Spomenik - koji je već predstavljen javnosti - sastojat će se od tri monolita u obliku slova H, a autor mu je kipar Mirko Budimir. Bit će otvoren u prosincu ove godine, povodom 25. godišnjice osnutka postrojbe. Komemorirat će dvanaest splitskih vojnih policajaca koji su poginuli u ratu. Sve to što navodim zvuči tako nevino i nebitno da nije ključnog momenta, koji - baš kao i u slučaju Boškovićeve - na cijelu vijest baca strašno svjetlo. Naime, lokacija. Jer, spomenik vojnim policajcima bit će smješten na prometni rotor ispred mornaričke baze. Baze koja se, ako već ne pogađate, naziva Lora.

Spomenik će, ukratko, biti smješten na toponim koji već desetljećima zuji u savjesti hrvatske nacije kao zloslutni tinitus koji katkad utihne, katkad pojača, ali nikad ne mine sasvim. Jer, od svega što se u Hrvatskoj u ratu događalo Lora je (uz Pakračku poljanu) vjerojatno nešto najbliže koncentracijskom logoru. Ona je vjerojatno jedini krupni ratni zločin u ratu 90-ih o kojem su novine u gradu u kojem se događao otvoreno i odvažno pisale u trenutku dok se još događa. Lora je sistemsko zlodjelo o kojem postoji golema građa, uključujući jako dobar dokumentarac Nenada Puhovskog. Oko Lore se tijekom ovih desetljeća saplela cijela povijest beščašća, koja se u času kad čovjek spomene taj toponim pojavi pred našim očima kao loše montiran film. Pamte se svjedočenja o induktorskim telefonima, lajanju, prostreljivanju. Pamtim tadašnjeg i sadašnjeg splitskog biskupa Barišića kako nazdravlja pred TV kamerama bićerinom sa ženama osumnjičenih. Pamtimo Igora Štimca kako u sudnici predvodi zažarenu gomilu “navijača” osumnjičenih. Pamtimo suca Slavka Lozinu koji pušta da mu se sudište pretvori u stadion. Pamtimo supruge osumnjičenih pred sudnicom, ogrnute u hrvatske zastave. Pamte se mučni i beskonačni procesi, u prisutnosti i odsutnosti, Lora i Lora 2, procesi koji ni do danas nisu završeni. Pamtimo i to da je ta i takva Lora bila i ostala ingerencija upravo Vojne policije. Vojne policije, koja će sada dobiti svoja tri monolita u obliku slova H na mjesto koje kod ljudi s imalo stida izaziva stravu.

Čovjeku - pa ni meni - nije ugodno polemizirati sa spomenicima. Jer, iza spomenika uvijek stoje neki mrtvi: ovaj put njih dvanaest. Mrtvi, koji su u većini slučajevima mogli biti, a možda i jesu, čestiti ljudi čestita ratnog dosjea. Našli su se usred jednog rata koji možda nisu htjeli i za koji, ma koliko se god grčili sebe uvjeravati u suprotno, danas vidimo da je imao malo smisla. U tom su ratu radili posao koji ni drugi vojnici ne vole, od privođenje uniformiranih pijanaca do čuvanja zarobljenika. U materijalima o 72. bojni postoji jedan podatak koji je osobito strašan. Posljednji pripadnik te postrojbe poginuo je u Bočcu kod Banje Luke 17. listopada 1995. i to je posljednji poginuli pripadnik HV-a u ratu. Poginuo je dva mjeseca nakon što smo “pobijedili” i nakon što je Tuđman Vlakom slobode ujahao u Split. Kako se mora osjećati obitelj čovjeka koji je poginuo dva mjeseca nakon rata? Može li biti strašnijeg osjećaja nego 17. 10. - dok je cijelo društvo u izdahu olakšanja - doznati takvu vijest? Taj popis 12 ljudi sigurno sadržava još takvih priča i nijedna zacijelo nije lijepa. Utoliko mi je strašnije što se mjesto koje komemorira te ljudske sudbine vezuje uz toponim sramote i toponim koji pobuđuje gađenje. Drugi put u dvije godine živi u Splitu koriste mrtve da bi zapišavali prostor. Drugi će put iskoristiti mrtve i pretvoriti ih u predmet semantičkih ratova.

Hrvatski konzervativni komentatori često ističu kako službena Srbija nije nikad preispitala svoju ratnu prošlost - što je u biti točno. Kao tipični i rado ponavljani primjer takvog poricanja navodi se činjenica da Srbija nije odobrila da se na mjestu zarobljeničkog logora Stajićevo postavi spomen-ploča hrvatskim uznicima logora. Pokušavam samo zamisliti kakva bi bila reakcija takve markojuričevske javnosti da Srbija u neki takav jezivi toponim poput Stajićeva postavi spomenik, ali ne onima koji su tamo bili uznici, nego postrojbi čiji su pripadnici njih - tamo mučili. Kod nas bi nastao pandemonij, i to sasvim s pravom. Istodobno, to je upravo ono što u ovom trenutku Split i Hrvatska rade u Lori.

Oni koji prate što pišem, znaju i moju estetsku, a i ideološku slabost prema partizanskim spomenicima. Poput onog belgijskog fotografa Kampenaersa, i ja sam postao pomalo njihov đanki, proučavam ih i obilazim, što derutniji i prezreniji, to su mi zanimljiviji. Pisao sam tekstove i o Tjentištu i o Kamenskom. Pokušavam, međutim, zamisliti što bi bilo da je netko takav bakićevski ili džamonjinski partizanski spomenik smjestio upravo na toponim i upravo na simboličko mjesto koje je povezano s poslijeratnim zločinima. Pokušavam zamisliti partizanski memorijal na Daksi, ili veliku apstraktnu kompoziciju u Teznom, ili velebnu herojsku figuru iznad neke istarske fojbe. Prema tom kipu bih, bez ikakve dvojbe, osjećao temeljno, grozno gađenje. Osjećao bih da netko koristi neke konkretne mrtve i neki ratni narativ ne zato da bi pobudio pamćenje, nego zato da bi ga zatro. Tu spomenik ne služi da bi se neki prostor oplemenio, nego da bi se nekome oteo. Spomenik tu prestaje biti predmet sjećanja, on postaje prijetnja sjećanju. On postaje živa, vapnenačka opomena svakom onom koji stavi u pitanje vladajući narativ.

To je točno ono čemu služi monolitno H u Lori. Ono je najgora zloporaba mrtvih, a da bi se ideološki blindiralo žive. I to nimalo dične žive.