Godine 2006. pjevačica Severina Vučković pobijedila je na natjecanju za hrvatskog kandidata za pjesmu Eurovizije pjesmom koja će u idućim mjesecima postati uspješnica s primjesom skandala. Pjesma je nosila neuvijeno “amazonski” naslov “Moja štikla”, a njen skladatelj bio je samoproglašeni ćaća turbofolka Goran Bregović. U pjesmi koja spretno koristi zapadnobalkanske sastavnice hrvatskog folklora (recimo, dubrovačke lijerice) Severina poput amazonske dominatrix pjeva o tom da trava nije nikla gdje ugazi njena štikla. U isto vrijeme uz pjesmu se pojavio i spot u kojem Mrle i družba iz Leta 3 umotani u ovčarske kožuhe poput orijaša gaze zagrebačke nebodere.
Ne znam koja je “estradna mašinerija” smislila sve to, no tko god bio, politički tekst nije mogao biti jasniji. Pjevačica koja je samo koju godinu prije pjevala da je “djevojka sa sela” u svom je konceptualnom Gesamtkunstwerku Hrvatskoj poručivala: selo vas/nas je pregazilo. Zemlju koja je tvrdoglavo odbijala priznati da je Balkan “Moja štikla” je pokorila balkanskim etnom, zemlju u kojoj je “seljak” pogrdni izraz zgazili su ovčarski Mrlini kožusi, a nacija tzv. tradicionalnih obiteljskih vrijednosti i patrijarhata našla se pribodena u pod štiklom velike amazonke. Ne znam kako vi na to gledate, ali meni je sve to izgledalo kao konceptualni “art” ne tako daleko od Vlaste Delimar ili Sanje Iveković. Te sezone štikli Hrvatska se “izautala” - priznala je vlastito balkanstvo.
Nekako od te točke počinju Severinini problemi s konzervativnom Hrvatskom i problemi konzervativne Hrvatske sa Severinom. Pjevačica koja podrijetlo vuče od fra Pavla Vučkovića, te koja je u pjesmi “Dalmatinka” ispjevala najkoncizniji program dalmatinskog konzervativnog patrijarhata (u kojem su tri ljubavi Gospe, muškarac i, naravno, Hajduk) najednom je poput Dartha Vadera počela prelaziti “na tamnu stranu”. Počela je pjevati na mitinzima SDP-a, nositi broševe s brojem nezaposlenih te na koncertima puštati videoklipove s masnicama žena koje su umlatili muževi. No, za patrijarhalnu Hrvatsku valjda je najgora uvreda bila ta povorka (uvijek srpskih) muževa koji su ulazili u “Dalmatinkin” život. Privatni život pjevačice počeo je dobivati proporcije zapaljivog političkog mita: poput Angeline Jolie iz “Beowulfa”, katolička dalmatinska dominatrix počela je proždirati jednog po jednog pravoslavnog ženika, baš poput bogomoljke Mrskog Zapada koja izjeda zdravi srpski pravoslavni supstrat.
Kako je vrijeme protjecalo, cijeli Severinin javni i privatni život “estradna mašinerija” je upravila jednom cilju: Baudelaireovu “épater les bourgeois” (užasnuti građani). U ovom slučaju užasnuti skrušene, konzervativne građane, iste one koji su tako rado dijelili Sevino trojstvo Gospe-Muž-Ajduk. A to konačno i neraskidivo prožimanje javnog i privatnog došlo je do svog potpunog, morbidnog finala ovog tjedna velikim konceptualnim vjenčanjem između “Dalmatinke” i petnaest godina mlađeg srbijanskog mladoženje Igora Kojića.
Beowulfica i njen novi muž vjenčali su se na svadbi koju je osmislio slovenski teatarski postmodernist Tomaž Pandur, te koja je od prvog fleša do posljednjeg krokanta na torti bila smišljena da digne živce hrvatskim i srpskim “bourgeois”. Sve je počelo tajnim katoličkim vjenčanjem u Balama (da malo raspali Srbe). Potom je slijedila pozivnica na vjenčanje na ćirilici, naziv “projekta” bio je “Moje srpsko vjenčanje”, a sve oko vjenčanja sastojalo se od bombardiranja najregresivnijim balkanističkim klišejima kakve Hrvati imaju (ili nemaju) o Srbima. Tako su mladenci na pir stigli bijelim stojadinom, vjenčanje je podnaslovljeno “komedija s pljeskavicama, kajmakom i lukom”, a tu su, naravno, bili i rakija i dragačevski trubači. Seve nije napravila “samo” srpsku svadbu: ona je napravila srpsku svadbu iz filma Jakova Sedlara.
Ako je cilj bio “épater les bourgeois”, Dalmatinki je bome taj cilj uspio. “Bourgeois” su se hitro javili i to ne neki daleki, nego oni iz Sevine najbliže blizine. Samo dan nakon vjenčanja javili su se sestra pjevačice Zdenka Žunić i njezin muž te rezolutno u ime “marijanskog katoličkog morala” ogradili od vjenčanja. Na pir - vele - nisu išli zbog “ćirilice”, “pijeteta” i “poginulih branitelja”, zato jer su “Srbi nad nama vodili oružani rat, ugnjetavali nas 50 godina, a sada vode psihološki”. Dio tog rata - zaključuje bračni par Žunić - je i vjenčanje njene sestre koje je preuzela “estradna mašinerija”. Stoga su umjesto toga siroti Žunići otišli na pogreb preminulom branitelju. Tako su se Žunići ogradili od “idejnih skretanja” u obitelji i svojti, no u njihovu medijskom istupu bilo je nečeg dirljivog, a istodobno tužnog. Tugaljivo je što na jedan repertoar klišeja (trubači, luk, kajmak, stojadin) mali katolički “bourgeois” odgovara drugim, jednako papirnatim i šupljim (marijanski moral, pijetet, 50 godina ugnjetavanja). Još je tugaljivije što je taj repertoar šupljih ideologema gotovo pa prepisan iz Sevine pjesmarice (“jedna mi je Gospe moja/druga ljubav moja/a treća bila boja”). No, najdirljivije je to osjećanje posvemašnjeg kulturološkog poraza koje šiklja iz istupa sirotih Žunića. Hrvatske nacionalističke frazetine su ideološki poražene. Ali, nisu ih porazili ljevičari, kontrakultura, konceptualci, NGO, Babe i Pupovac. Porazio ih je goli, prijesni, populistički treš. Porazili su ga cajke i TV Pink, porazio ih je kajmak s ćevapima.
Tako je siroti par Žunić zabio nož u simbolička leđa svojoj sestri/šogorici, odgovarajući na jednu provalu kiča provalom drugog (političkog) kiča. Žale se Žunići na “menadžersku mašineriju” i “estradni cirkus”, pri čemu su u Sevinu vjenčanju problem ćirilica i trubači. Ali kraj cijelog tog “estradnog cirkusa” i “marijanskog morala” Žunići i “žunići” kao da ne vide ono što je najdublja, najgorča subverzija “Mojeg srpskog vjenčanja”. Naime, u tom vjenčanju koje čak nije “njihovo” nego doslovno i samo “njeno” sve je, ali baš sve podređeno konceptualnom političkom “artu”. Ono što bi po definiciji trebalo biti duboko privatno (romansa i vjenčanje) najednom postaje konceptualna umjetnička akcija, u kojoj su svi - i mladoženja, i svojta, i prisutni “selebi” - podređeni umjetničkom projektu domintarix sa štiklom. Poput stvarne bogomoljke, “Dalmatinka” jede još jednog muža da bi ga svarila kroz umjetničku akciju. Privatno je tu podređeno javnom, demonstraciji ideološke subverzije.
Ali - ne samo Žunići, nego i svi drugi “žunići” Hrvatske bili bi krajnji licemjeri kad bi to zamjerili Severini Vučković. Jer - ajmo bit iskreni - zar već četvrt stoljeća u Hrvatskoj, i pogotovo u Dalmaciji, vjenčanja ne služe demonstraciji ideologije? Zar već odavno forma vjenčanja u konzervativnoj, fratarskoj, vučkovićevskoj Hrvatskoj ne uključuje dječaka sa zastavom, fratre, narodne nošnje, himnu i blagoslov prije pašticade? Vjenčanje smo odavno pretvorili u pokaznu vježbu katoličke lojalnosti “trima ljubavima” iz “Dalmatinke”. Taj ritual lišen ičeg privatnog i osobnog “Dalmatinka” je kidnapirala i samo preusmjerila u druge svrhe: u uzgredni odvojak svog umjetničkog projekta. Vjenčanje koje služi tome da pokaže koje su “Dalmatinkine” “tri ljubavi” Severina je pretvorila u vjenčanje kojem je poruka pod čijom smo svi štiklom. Dakako, njenom.