JURICA PAVIČIĆ: KAKO SE ZADAR ODREKAO SVOJEG NAJVEĆEG PISCA 20. STOLJEĆA Bez Nobela - Desnica je za Dalmaciju tek ono što jest. Da prostiš, Srbin

Među većim hrvatskim gradovima, Zadar ne bez razloga važi za najčvršću HDZ-ovu utvrdu.

Dok se u susjednom Šibeniku dvije velike stranke izmjenjuju na vlasti s redovnom pravilnošću, dok je obližnji Split prostor trajne političke nestabilnosti koju “izvozi” i u okolnu regiju, i dok HDZ jedva pamti kad je zadnji put vladao u Dubrovniku, Zagrebu, Varaždinu ili Osijeku, Zadar je - kako se obično veli - HDZ-ova “utvrda”. Karamarkova stranka tamo postojano vlada već 26 godina, vladala je prije Sanadera, za Sanadera i nakon Sanadera, a s vlasti je nisu svrgnule ni afere, ni optužnice protiv sadašnjeg gradonačelnika. U Zadru je - obično se kaže - HDZ iskadrovirao sve, od portira do sportskih trenera.

Zadar - ukratko - važi za nacionalno gorljivu sredinu, grad u kojem se na “uobičajene” obljetnice šeće u crnim uniformama, grad u kojem izlaze neki od paprenijih desnih tabloida, te u kojem vlada onaj pravi, karamarkovski košer-nacionalizam. Kao i obično u takvim slučajevima, i u zadarskom slučaju takva gorljivost skriva prešućene povijesne slojeve. Kao što je nekadašnji grčki Fanar postao najislamskija četvrt Istanbula, kao što je nekoć slovenska Koruška postala najljuća utvrda austrijske desnice, tako i zadarsko košer-hrvatstvo krije puno kompleksniju identitetnu priču. Jer, od velikih hrvatskih gradova ne postoji ni jedan koji je po svojim kulturnim slojevima tako neuvjerljivo hrvatski kao Zadar - a kad to kažem, uopće ne mislim da je to pokuda. Zadar je bio glavni grad Dalmacije, mjesto središta uprave, vojske i činovništva. To je jedini veliki dalmatinski grad u kojem autonomisti nikad nisu izgubili vlast, i u kojem je približno pola stanovništva 1918. govorilo talijanski. Tijekom 18., 19. i ranog 20. stoljeća, Zadar je bio središte dalmatinske talijanske kulture, novinstva, kazališta i gimnazija. Zadar jest grad Zoranića i Barakovića, ali i grad desetina i desetina talijanskih pisaca, političara, znanstvenika, industrijalaca. Ujedno, Zadar je jedini veliki hrvatski grad koji u neposrednoj blizini ima područje velikog, nekoć većinskog srpskog etničkog korpusa. Ta činjenica, kao i činjenica da je i u SFRJ - kao i u Austriji - bio vojni grad, u Zadar je nanijela utjecajnu srpsku zajednicu. U usporedbi sa Zadrom, kultura Splita doima se blijedo čistunskom, dosadno jednojezičnom i jednonacionalnom. Nasuprot tome, kultura Zadra je kultura Drugih, često raseljenih i hibridnih Drugih, počevši od Missonija i Luxarda, preko Arijana Komazeca pa do velike nadolazeće dive našeg filma, Zadranke Tihane Lazović.

Jedan od takvih Drugih je - dakako - i Vladan Desnica (1905-1967). Nesumnjivo najvažniji zadarski pisac 20. stoljeća, Vladan Desnica pravi je primjer takve hibridnosti. Rođenjem Zadranin, po dalmatinski pravoslavac, po materi katolički Bokelj, Vladan Desnica spada u one pisce na kojima se perfektno može ilustrirati Krležina domislica o srpsko-hrvatskoj bravetini i sočivici. Za hrvatsku Wikipediju “hrvatski”, a za srpsku “srpski i jugoslavenski” pisac, Vladan Desnica jedan je od najfinijih modernističkih pripovjedača južnoslavenskog “susjedstva”. Osim što je po svom podrijetlu liminalan, osim što je liminalan po svom jeziku (ijekavici koja sigurno ne bi “prošla” na novoj, ve-deiziranoj HRT), Desnica je pisac koji se i u djelu bavi limesom. Primjer takve liminalnosti je i njegova najpopularnija knjiga “Zimsko ljetovanje”, novela o pripadnicima talijanske elite koji utočište od bombardiranja traže u trogloditskoj bijedi pravoslavnog dalmatinskog zaleđa. Ta knjiga utjelovljuje Desničin, ali i zadarski paradoks: to je važna hrvatska knjiga, no sva od Srba i Talijana. Ta je knjiga ujedno najbolji prikaz dominantne antropološke napetosti Dalmacije, napetosti između priobalja i kopna, napetosti koja bez bitnih preinaka jednako postoji i tamo gdje su s obje strane nevidljive granice Hrvati. To je knjiga koja već time što postoji inficira - Drugošću.

Drugošću, koju je nažalost današnjem Zadru preteško svariti. Ili bi se to barem moglo suditi po novoj šovenskoj gesti zadarskih gradskih vlasti koje su ovog tjedna uklonile spomen-ploču koja je stajala na rodnoj kući Vladana Desnice, kući na glavnom gradskom trgu u kojoj je 1905. - kad se Desnica rodio - bila glasovita kavana Cafe Specchi. Spomen-ploču oficijelni je Zadar uklonio, no oficijelni je Zadar nije stavio: stavio ju je prošle godina zadarski glumac i kazališni autor Juraj Aras povodom vlastite monodrame po Desničinom tekstu. Takvu “nelegalnu urbanu intervenciju” zadarske su vlasti trpjele neko vrijeme, no politički se moment očito promijenio, pa je politika čekića po tablama prešla i na teritorij komemorativne kulture. Desnica za svoj Zadar - očito - nije više velikan. Ili bar ne dostatno čistunski velikan.

Ništa nova, zapravo. I zapravo ništa što se ekskluzivno tiče Desnice, niti pak Zadra. Nije se zgorega sjetiti da je još početkom 2000-ih Zadar od kipara Ratka Petrića naručio ciklus od šesnaest skulptura slavnih povijesnih Zadrana za perivoj kod Gospe od Zdravlja. S te liste zadarskih odličnika nije “lustriran” samo Desnica i nisu “lustrirani” samo Srbi, nego i kudikamo brojniji i važniji zadarski Talijani. Među 16 probranih velikana za zadarski mini-Zrinjevac etnički su čisto odabrani samo Hrvati, a oni čije je podrijetlo mutno i nejasno u perivoju su se našli pod izmišljenim, kroatiziranim prezimenima (poput Medulića, koji se tako uopće nije zvao). Zadar je svoju kulturnu povijest etnički očistio.

No, je li to učinio samo Zadar? Teško. Treba otići samo pola sata autom južnije i prisjetiti se svih uzaludnih nastojanja istaknutih Šibenčana da se na izvorno mjesto vrati kip najslavnijeg Šibenčanina u povijesti, lingvista i pisca Niccole/Nikole Tommasea, čovjeka kojem čak ni djelić opusa na hrvatskom nije pomogao da bude prebrisan kao autonomaš. Nešto južnije - u Splitu - sveučilište se cijelo desetljeće dovijalo kako da se izvrda i ne dodijeli počasni doktorat piscu najvažnijeg splitskog romana 20. stoljeća (“Egzil”) - Enzu Bettizi. Desetljetna uzaludna borba građanskih grupa za pritisak da se na splitskoj rivi obnovi Bajamontijeva fontana na koncu je - nakon svih dimnih zavjesa parastručnih i pseudoestetskih argumenata - stvar ogolila do drži: problem s tom fontanom je u tome što je “odviše talijanaška”. Sve ovo pokazuje da bi etnička lustracija kulturne povijesti u Šibeniku ili Splitu ili Osijeku bila ista. Razlika je samo u tome što se bez nehrvata splitska kulturna povijest može napisati krnje, ali nekako. U Zadru ne može nikako.

Pritom je ta konstrukcija nacional(ističk)og kanona licemjerno proizvoljna. Jer, isti taj lustracijski poriv koji vlada spram tragova talijanstva i (pogotovo) tragova Srba očito ne vrijedi za “poželjne”, “srednjoeuropske” manjine - Nijemce, Židove, Slovake, Mađare. O tome svjedoče bar dvije nepovezane situacije kojima smo svjedočili ovih dana. Prva je Bandićeva inicijativa da se kod parnjače u Branimirovoj izgradi spomenik holokaustu, koja je i prezentirana i komemorativno formulirana kao da su žrtve genocida u NDH bili samo Židovi, a ne i Srbi i Romi. Druga je izložba “45” u zagrebačkom Povijesnom muzeju, na kojoj se (hvalevrijedno) tematizira poratno etničko čišćenje podunavskih Nijemaca, no o Puli ili Zadru ‘45. i drami Talijana nema na izložbi ništa.

A to licemjerje ima - pak - i drugu, meni iritantniju dimenziju - a to je naglo, ratoborno svojatanje manjinskih i politički “nečistih” velikana onog časa kad neki od njih ugrabi kakvo šljašteće globalno priznanje, recimo Nobela ili Oscara. Bi li ikog u hrvatskoj kulturi bilo i pet posto briga za Crnogorca Vukotića da isti u stalaži nema ćelavi Akademijin kipić? Koja bi bila stvarna memorijalna sudbina Nikole Tesle u Hrvatskoj, da taj Ličanin u međuvremenu nije postao supkulturni selebriti kojeg je u filmu glumio David Bowie? Da nije dobio Nobela, bi li i Andrić bio tek “apatrid”, “jugoslavenčina” i “izdajica” s kojim bi se razračunavali komentatori u emisiji Branke Kamenski?

Ispada da za Zadar, ali i ne samo za Zadar, Vladan Desnica ima samo jednu ključnu krivnju: naime, nije dobio Nobela. Da jest, nema uopće sumnje da bi se Kalmeta i njegovi politički liliputanci naguravali oko spomen-ploče, ubirući dividende zemljakove književne veličine. Ovako - bez Nobela - Desnica je za Dalmaciju tek ono što jest. Da prostiš, Srbin.