JURICA PAVIČIĆ Dražen Žanko i mladež HDZ-a. Vežite se, letimo u 90-e: ništa vas neće tako dobro pripremiti za novi svijet u koji ulazimo kao ovaj komad videa

Ništa vas neće tako dobro pripremiti za novi svijet u koji ulazimo kao taj komad videa na You Tubeu koji - kao da je to smislio neki sotonistički urotnik - traje točno 3 minute i 33 sekunde. Sve ono što nam slijedi - cijela ideologija i estetika Hrvatske nakon 8. studenog - na tom je komadu videouratka urezana s nepogrešivom preciznošću.

Mjesto radnje tog videa je Zagrebački velesajam, a povod zašto je video nastao je 25. godišnjica osnutka Mladeži HDZ-a. Glavni “junak” tog videa je Dražen Žanko, dalmatinski šlageraš, doajen pireva i vrtnih terasa kojeg su godine pomalo načele, a šarmerski cuf mu se prorijedio prvim naznakama ćelavosti. Pjevač radijskog evergrin hita “A bukara kruži” na tom videu pjeva svoj novi skladateljski rad, a taj rad posvećen je mladeži HDZ-a. “Mladež HDZ/naše stranke najveće“ pjeva Dražen Žanko u hali velesajma, dok se iz zvučnika ori himna s kojom će omladina “naše stranke najveće” krenuti u nove političke pobjede.

To je nekakav njemački gej-disko iz 70-ih, komad sampliranog terasaškog užasa koji u času dok ga slušate priziva lik, djelo i epohu neprežaljene stranačke članice Ksenije Urličić.

Pjeva tako Žanko “hej hej mladosti/podignimo ruke/zapjevajmo svi” kao da je na svadbi u fazi između pečenog odojka i vajngulaša, razbacuje se scenom poput Tonyja Manera, a ispred njega - u prvim redovima publike - čitava je svita stranačkog vrha, s izrazima lica koji, ovisno o kvocijentu pameti, variraju u lepezi od blentavog ushita do istinskog užasa. Sjede lijevo i desno od Tomislava Karamarka svi ti budući ministri i državni tajnici, ambasadori i šefovi javnih poduzeća, ima tu i pametnih ljudi, a upravo takvima u trenutku dok se Žanko drmusa na stejdžu u očima vidite zaplašen izraz.

Nevoljko plješću u ritmu i misle: i ovo jednom mora proći. Gledam taj izraz i u tom trenutku mi je jasno zašto nikad ne bih mogao biti član stranke.

Ali, problem - bar meni - nisu oni dolje, u prvim redovima publike. Ono što u meni izaziva jezu su oni koji su u tom videu iza Dražena Žanka - na pozornici. U standardiziranim modrim partijskim šuškavcima iza sinjskog pjevača na stejdžu su mladi članovi i članice mladeži HDZ-a. Dok Dražen Žanko pjeva “mi učimo/mi možemo/mi želimo znati sve”, ti stranački mladci i mladice mašu iza njega zastavama, uniformirani i nasmiješeni od uha do uha, kao da su na sletu socijalističke omladine cirka 1957.

Gledam ih pažljivo: brižljivo podšišani provincijski momčići, odlikaši iz vjeronauka, pravovjerni sinovi pravovjernih vjernika i još pravovjernijih bivših komunista, curetci iz dijaspore, mlade provincijske ljepotice, pretendentice za neku buduću Josipu Rimac. I dok ih gledam, nekako mi osobito zloslutno zvuče stihovi koje pjeva Žanko - “u nama je budućnost/ostvarit ćemo sne/u nama je život/spremni smo za let/pred nama je sada čitav svijet”. Jer, u tim stihovima - točnije nego i u jednom izbornom programu - briketirano je ono što nam slijedi. Svi ti momci i cure u plavim šuškavcima u ovom su času tu, na pozornici, kao kulisa. Ali, ubrzo slijedi novo doba, doba kad je na njima red da “ostvare sne” i “njihov bude čitav svijet”. Ubrzo će svi ti izbrijani momčići i sve te Josipe-to-be-Rimac krenuti putem svojih željenih destinacija, u gradska vijeća i županijske skupštine, u nadzorne odbore i upravna vijeća, na stare i nove sinekure u hrvatskim šumama, vodama, elektrama, autocestama, državnim cestama i županijskim cestama. Istinski sumnjam da netko tko ima 20 godina može zaista željeti stajati na toj bini, mahati papirnom zastavicom u partijskom šuškavcu i s istinskim entuzijazmom slušati Žankov njemački disko s ljetne terase 1976. Tko god je tamo, tamo je jer kani nešto dobiti. I zato će se HDZ na vlast vratiti točno onakav kakav je i bio.

Ništa vas - ukratko - neće tako dobro pripremiti na novi svijet koji dolazi iza 8. studenog kao te 3 minute i 33 sekunde “gospodarskog i kulturnog programa”. Za početak, tu vam je kadrovska križaljka, pomno nacrtana pažljivim promatračima, križaljka koja se rekonstruira po koncentričnim krugovima blizine ili udaljenosti od Tomislava Karamarka.

Nadalje, tu je autoritarni mentalitet, mentalitet koji su kao DNA utisnuli Tito i Tuđman i koji se od onda nije promijenio. To je mentalitet masovki i stjegova, kolektivnog pljeskanja, neprikosnovenog vođe koji mladim delegatima uručuje zahvalnice, a oni ga gledaju s krotkim ponosom u oku i fotografiraju se s njim dok drži djetešce u naručju. Na koncu, tu je i estetika.

Eto je na tom videu, kompletne i intaktne, kao da je jučer bila 1994. Dok u izborni boj Milanović kreće s U2, a Glavaš s Laibachom, HDZ se drži provjerenih vrijednosti iz zlatnih devedesetih: “Tu Hrvati dišu” susreće slet za doček štafete, Uvodić i “Lijepom našom” križaju se s “Jel’ me neko tražio”, a duh Ksenija Urličić probuđen iz hibernacije leluja iznad uniformirane Umjetničke bojne. Jedino uniformi i mačanih trliša više nema: umjesto njih, tu su sad tamna odijela od dobrog tvida, uniforme za novi povijesni boj za fotelje u ministarstvima i agencijama.

I zato mi se - vjerujte mi - nešto baš i ne da udubljivati u predizborni program Domoljubne koalicije. Jer, njihov program sam već vidio - eno ga tamo na You Tubeu, dostupan je svima i traje tri i pol minute. Njihov program već se odvija i vidi ga svatko tko je kod zdravih očiju.

Može li čovjek vjerovati u obećanje o kadroviranju po stručnosti stranci koja je samo u mojoj županiji u stručne fotelje zaposlila Ivanku Luetić, Petra Škorića i Juru Šundova? Može li čovjek vjerovati u obećanja o depolitizaciji sudstva stranci čiji su najuži članovi vodstva - redom - plagirali diplomski rad, bespravno prisvojili stan, primali novac od provizija na autocestama te (ako je vjerovati austrijskim tužiteljima) uzimali mito za prenamjenu paškog zemljišta? Može li se vjerovati programu depolitizacije vodećih funkcija dok stranka koja tu mjeru zagovara sa svojim članstvom u ovom času kontrolira gospodarsku komoru, crveni križ, nogometni savez, ustavni sud i većinu sveučilišta? Koliko čovjek mora biti lakomislen da povjeruje Tomislavu Karamarku koji obećava “moćni i ponosni Hajduk” dok članovi njegove stranke drže dvije trećine stolica u toj zagušljivoj baruštini pinki, korupcije i bezakonja koja se zove nogometni savez? Tko stvarno može povjerovati da “korupcija više ne stanuje” u stranci oko koje se i dalje smucaju braća Mamić?

Sve što nam slijedi je - ukratko - ugrađeno u tih 213 sekundi savršenog, nostrodamuskog proročanstva. “Zadruga” je tu. Zombi se vratio.

Ali - nije se vratio tek tako, vratio se jer je liberalna Hrvatska svoje četiri godine imala, i nije ih iskoristila.

Sad ćemo zato, za kaznu, sjesti u vremeplov. Njemački disko i papirne zastavice, Dražen Žanko i koncelebrirane mise, ruka na srcu i ruka u džepu. Vežite se, letimo u devedesete.