JOSIP BURUŠIĆ U obrazovanju je sve baš onako kako treba biti: modelski očekivano

Čitajući prijedlog proračuna za 2016., koji se odnosni na područje obrazovanja i znanosti, po nekom asocijativnom zakonu, u glavu mi se usadila misao “sve je baš onako kako treba biti: modelski očekivano”. To je upravo ono što se jedino moglo proizvesti, imamo li u vidu ukupni kontekst i trenutak u kojem je nastao taj prijedlog. Dokument je priređivan i draftiran u trenutku kada je, osim ministra, polovica bitnih aktera u MZOS-u nepoznata, a druga polovica provodi dane u dvojbi kada će biti razriješena. U takvim okolnostima artikulirati viziju u vidu proračuna uistinu nije lagan zadatak.

Ukupna konstelacija odnosa glavnih političkih grupacija i aktera pored toga je takva da svojom fluidnošću otežava posvećenost jednoj tako važnoj viziji. Politički akteri, nakon što izdeklamiraju “mantru” tipa “mi smo za reforme” ili “obrazovanje je jako važno”, svoju energiju u pravilu usmjeravaju na značajnije političke interese. Jedan od tih političkih moćnika, ja sam ga doživio dobrano uživljenim u vlastitu mesijansku ulogu, na apel da se veća pozornost usmjeri na znanost i obrazovanje, priličnom će mi ležernošću promrmljati nešto tipa “mi smo usmjereni na aktivnosti čiji su rezultati vidljivi u šest mjeseci”.

Čovjek je naprosto bio iskren. Obrazovanje i znanost su nešto što treba dugoročno promišljati, a kada i ako poluče rezultate, valjda sam Bog zna, gdje će biti on. Do tada, lakše je se valjda baviti građevinskim dozvolama, turizmom ili predlagati modele pravosudnih promjena.

Prevedemo li ovakav politički okvir i očekivanja na proračunske stavke, onda ne čudi što je opće uvjerenje da su “sve proračunske stavke zadane, i tu ima malo prostora za kreaciju”. Tako je kako jest i teško je dublje promatrati svrhovitost proračuna ako se troši većinom na plaće, reći će brojni. Svaki znanstvenik zna da u statistici, ako nema variranja, kaže se da nema stupnjeva slobode. A da je količina stupnjeva slobode nužna za znanstveni način zaključivanja, kako bi se pridodalo primjereno značenje u razumijevanje svih pojavnosti. Ako nešto može biti samo na jedan način, nije mu moguće prigovoriti niti ponudi alternativnog objašnjenja. Proračun to zasigurno nije.

Unatoč nametanju dojma kako je većina proračunskih stavki uglavnom unaprijed određena, mišljenja sam da je takvo vjerovanje u osnovi pogrešno i da je stavke proračuna moguće posložiti i nešto drugačije. Prije svega da je moguće poslati snažnu poruku jedne vizije da je “za ovu količinu novca potrebno raditi više” ili alternativno “da je za ovu količinu rada moguće očekivati manje”. Također, iz prijedloga ovakvog proračuna je jasna potreba rasprave o bilo kakvim promjenama u obrazovanju. Jer ako je financijski okvir na tragu postojećeg, postavlja se pitanje što bi se postiglo bilo kakvim promjenama.

Uz to, svakako je zanimljivo primijetiti da u sustavu u kojem radi toliko broj stručnih osoba i eksperta, a valjda i dovoljan broj domara, vodoinstalatera ili spremačica, je predviđeno da se za usluge u 2016. plati nešto više od pola milijarde kuna. Točnije, po brzinskom zbrajanju koje sam načinio, ukupni iznos zbrojenog rashoda za usluge iznosi 582.869.976,26 kuna. Iznos veći od ukupnog budžeta drugih ministarstava, na primjer Ministarstvo turizma od 171 milijun ili Ministarstva uprave od 373 milijuna kuna ili više od polovice budžeta Ministarstva kulture. Na što se sve konkretno odnose sve te usluge?

Dalje, okvirni iznos od 159.742.721,37 kuna se ukupno dobiva u kategoriji “ostali nespomenuti rashod”, ma šta to značilo. Tu je još i okvirni iznos od 18 milijuna i nešto kuna za naknade troškova pojedinim osobama. Puno? Nejasno? Osobno mislim, i previše. Uz sveučilišta, koja držim da bi svoje proračunske pozicije trebala kreirati bez posredovanja MZOS-a, svojevrsni prvaci u ovim kategorijama usluga su veleučilišta i visoke škole, CARNET, Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja i operativni programi strukturnih fondova.

Na kraju, premda vidim da se zahuktava ideja kako je prijedlog proračuna takav jer ga predlaže grupacija koja “uzima djeci i studentima novac”, i uz to želi “društvo koje štedi na znanosti i obrazovanju”, mislim da je to daleko od stvarnosti. Tim više jer je ovaj prijedlog suštinski na tragu proračuna ranijih godina. Razloge predlaganju smanjivanja naknada za prijevoz učenika treba primarno tražiti u nedovoljnoj artikulaciji uopće svijesti unutar MZOS-a, kako svi nemaju jednake šanse i mogućnosti u hrvatskom obrazovnom sustavu. Uskratiti naknadu za prijevoz danas, za što osobno čvrsto vjerujem da je samo loš prijedlog koji će se kroz raspravu u Saboru ispraviti, bio bi izravni atak na najugroženije.

* Sva mišljenja i stavovi izneseni u tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno mišljenja i stavove ustanova i istraživačkih mreža čiji je autor član