Mama me učila da ne razgovaram sa strancima. U tramvaju sam po njezinim napucima morala stati odmah kraj vozača, za slučaj da me netko nepoznat ne bi maltretirao. Kad sam bila sama doma, između škole i njezinog povratka s posla, nisam smjela otvarati vrata putnicima namjernicima. Na cesti sam morala dići pozdrav ljubeznom stričeku i praviti se gluhonijema kad bi me netko pitao za smjer, zdravlje ili nudio bombone. I imala je moja mama pravo, naravno. Dobro je znala da nema što netko njezinu desetogodišnju kći sa školskom torbom pitati za upute po gradu. Meni je ponekad ipak bilo neugodno.
Nisam znala kako pristojno odbiti ljubaznost stranaca. Čini se da su moja mama i Nick Cave o tome mislili jednako, jer sam ga dosta godina kasnije začula kako pjeva divnu baladu naslovljenu upravo tako: LJUBAZNOST STRANACA. Tijekom pjesme jadnu provincijalku koja je odrasla u siromašnoj srednjoj Americi, te se usudila putovati sama da bi vidjela more, već prvu noć ubije silovatelj. Nastavlja Cave hipnotizirajuće i ironično: Majke diljem svijeta, budite oprezne/Čuvajte svoje kćeri na sigurnom, kod kuće/Ne dopuštajte im da putuju same/I recite im da izbjegavaju društvo stranaca. Ako je tako, zašto su onda stranci ljubazniji prema nama od ljudi koje najviše volimo? Ekstremni primjeri patologije su, naravno, isključeni.
Govorim o vezama. Sjećate se početaka? Svi smo fini, puni razumijevanja, tolerantni i dobro odgojeni. Muškarci većinom otvaraju vrata, pridržavaju stolce, voze do drugog grada i natrag usred noći da bi pribavili sok koji ste poželjeli (a ne morate čak ni biti trudni), razumiju vaše strahove i traume, preziru vaše bivše, obožavaju vašu djecu, trpe vašu mamu i cijene vašeg oca, šeću vašeg psa, spuštaju vašu toaletnu dasku. S vremenom, naravno, taj se silni trud smanjuje, vaša majka postaje naporna vještica, vaš pas razmažena džukela, a vaša kupaonica “i njegov prostor”.
Nećemo se zavaravati, svi posustajemo s vremenom, pa, iako smo prije braka imali razumijevanja za njegovo redovno ispucavanje s dečkima na nogaču, znamo samu sebe uloviti kako vrištimo: ako ne ostaneeeeš kod kuće ovaaaaaaaj vikend, s nama je SVRŠENO! Sve to nažalost ide u dug zubu vremena, živci nam stare, zaljubljenost se pretvara u nježno drugarstvo. No što kad drug postane zlostavljač? Kudi vas zbog kašnjenja koje mu je na početku bilo simpatično, kara vas zbog zvanja na mobitel dok je on na muškom izlasku, sve više toga mu smeta, kao uostalom i vama, a svađe postaju bojno polje na kojem je sve dopušteno.
Zašto, o zašto, prokleti život funkcionira tako da vas odjednom začudi kad vam gospođa u dućanu kaže dobar dan i hvala, jer su doma neljubaznosti postale svakodnevna pojava, i to baš od onog savršenog tipa za kojeg ste mislili da će biti idealan otac vaše djece, tako topao i emotivan kakav je... BIO. Oh, mama, što bi mnoge od nas dale za malo ljubaznosti stranaca koji se neće mrštiti kad kažete da vas bole noge jer ste dugo na petama, koji će raditi deset krugova oko Cinestara samo da vi ne morate hodati do kina, koji će paziti da ipak ne bude mrtav pijan nakon izlaska, tako da se igra zavođenja može nastaviti i u spavaćoj sobi!
Jednom sam, izluđena vlastitim nestrpljenjem, pitala Moniku zašto njoj toleriram neke stvari koje toliko očito i jako zamjeram svom partneru (nejavljanje na pozive, vrlo fleksibilno shvaćanje vremena, ovisnost o nikotinu i sl.). Rekla mi je: - Pa to je lako! Ja ti nisam dečko! Sa mnom ne živiš! Jesam li i ja dakle bolja prema nepoznatima, finija prema ljudima koji me nisu vidjeli demistificiranu, kako piškim i povraćam, kako plačem i slinim, kako tugujem i slavim, kako propadam i trijumfiram? Sasvim sigurno - jesam.
Moja je kritika najoštrija prema onima koje najviše volim, to mi je odavno jasno, no zašto je tako, kad i sama znam koliko je naporno biti izložen vječnoj nervozi životnog partnera, to ipak ne znam. Logika stvari nalaže drugačije, no ipak svugdje oko sebe gledam parove koji se glođu oko sitnica. Kad nas taksist vozi do aerodroma, nećemo ni primijetiti naglo kočanje i lijepo ćemo zamoliti da se upali klima te sve to skupa platiti. Kad nas vozi Zakoniti, posvađat ćemo se već oko stavljanja prtljage u prtljažnik, te plakati u maramicu do Plesa uvjereni da smo pogrešno odabrali.
Umorna od slušanja prijateljica koje su mi prepričavale svoje fatalne sukobe s partnerima, vezane uz guljenje krumpira i mijenjanje guma na autu, predložila sam Dečku da se nađemo u gradu nakon posla - na dejtu, kao nekad. Kao stranci. Na putu do restorana zahvaljujući neobjašnjivo skliskom đonu novih cipela koje nisam smjela kupiti doživjela sam manji sudar - ni jednom od nekoliko automobila u lancu nije bilo ništa - osim mom.
Kad sam s priličnim kašnjenjem ušla na mjesto na kojem me Stranac čekao, u ušima mi je zujalo, a gladna više nisam bila. Ruke su mi se tresle. Što je, pitao je On, muškarac kojem se tek trebam svidjeti, koji mora tek popušiti spiku da sam izvrsna vozačica i samostalna žena koja sve može obaviti brzo i u štiklama.
Da mu lažem? To će ići malo teže, rekao je anđeo na mom lijevom ramenu, na tvoju nesreću taj isti Tajanstveni Čovjek koji ti pridržava jaknu i dodaje vodu, dijeli s tobom kredit za auto kojim si se upravo zabila u tuđi. Naručila sam rakiju. I priznala istinu. Za divno čudo, paljba je izostala, a Stranac se ponudio da mi pomogne oko pregleda štete. S grimasom čuđenja naručila sam jelo, ono najskuplje s menija, i promatrala reakciju. Baš sam ti to htio preporučiti, rekao je Nepoznati bez imalo ironije, natočivši mi vino.
Pomislila sam: kako je dobro biti na prvom spoju s vlastitim mužem! Em mora glumiti da je fin i uglađen, em oboje znamo da se jedno drugom dosta sviđamo. I da će on nazvati sutra. Nekoliko sati kasnije, u Strančevom zagrljaju, pitala sam se zašto ne možemo biti tako puni strpljenja i razumijevanja svaki dan.
To je bar lako, rekao je vrag na mom desnom ramenu. Ne moramo se više truditi. Nakon cijelog dana truda, lažnih osmijeha, koncentracije i napora da prežive svijet, gledaju na svog partnera kao na boksačku vreću. Sigurna je, stabilna i navikla na udarce. Pogrešno, upao je anđeo s lijeva. Trebali bismo se truditi biti dobri prema voljenima, svaki dan! No znala sam da je kupovina i prodaja pravi razlog. Sve dok se nudimo, sve dok smo na tržištu, moramo se truditi i vrag mora ostati ušutkan i skriven. Po prvi put u životu vrtila sam sa sumnjom svoj vjenčani prsten i razmišljala o tome koliko je pametno bilo staviti ga oko prsta tako olako. Ne zato što nisam htjela biti zauvijek s Dečkom, nego baš obrnuto. Zato što jesam.
- Pusti me, Jelena - probudio se Stranac.
- Ideš doma? - zezala sam ga dok je navlačio jaknu. Zar ne možeš prespavati?
- Idem pogledati koliko si me večeras koštala, draga, rekao je i spustio se do auta.
- Jel’ strašno, pitala sam ga uplašeno na povratku.
- Nije, mirno spavaj - rekao je. - Znaš što, šapnuo je.
- Što, pitala sam.
- Ponekad si mi toliko draga da zaboravim koliko si naporna, rekao je On romantično i ugasio svjetlo u dobro poznatoj sobi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....