Dobro, jesu li ti ljudi izbjeglice ili migranti?”, pitala sam zbunjeno svog partnera. Pitala bih i Inoslava Beškera, da imam njegov broj telefona i da nije bilo kasno. Pitala bih, jer je za mene izbjeglica osoba koja MORA bježati, koja je prisiljena bježati, pred ratom, ili u strahu za svoj život, sigurnost ili slobodu. A migranti? Pa plemena koja su u ranim stoljećima tražila plodne livade između rijeka! Moj je partner, srećom, manje sklon filmskim slikama i pjesničkim figurama, a više definicijama, pa je odmah na netu izvukao UNHCR-ov priručnik za zaštitu migranata i izbjeglica. Koji kaže slično kao moj instinkt. Migrant, oni obuhvaćeni migracijom, traže bolje uvjete života. Izbjeglice bježe. Godina 2013. označila je prvi put nakon Drugog svjetskog rata da je broj i jednih i drugih prešao 50 milijuna.
Nas je četiri milijuna u ovoj zemlji. Zavrtjelo mi se u glavi, ali nisam smirenje našla ni u fotografijama očeva s djecom pod beogradskom kišom - zamišljala sam njihovu noć, skloništa na okrutnim ulicama Balkana, djecu odvojenu od majki, majke od sinova, žene i muževe, užase priča koji ostavljaju korijene straha i zamjeranja koji, nažalost, imaju potencijala da jednom, na smirenom i toplom, sigurnom i nepromočnom, proklijaju u nerazumijevanje i mržnju. Mediji eto nešto vole izraz “migranti”. Nikako da shvatim zašto - ne čini mi se točan, pa kako izbjeglice mogu biti migranti?
Onda dalje googlam, čitam, nekoliko novinara se već pobunilo, izvlače definicije, tvrde da sirijski izbjeglice nisu migranti, ali, odgovaraju kritičari, što je s onima drugima kojima život nije u izravnoj opasnosti, nego jednostavno traže bolji dom? Bolji dom, a što je to? Kako se to određuje, s čim se to rimuje? Do koje granice smiješ bježati da bi to bilo u redu po pravilima prelazaka granica, a do koje ne smiješ? Kad te tuku, muče, zatvaraju, siluju? Ili samo kad si gladan, godinama, bez perspektive, u represivnom političkom sistemu? Tko si onda? Politički azilant, izbjeglica, ili “samo” migrant? Europa valjda voli izraz “migranti”.
To zvuči tako učeno, urbano, obrazovano i gotovo da paradoks bude veći - slobodno. Grupa ljudi koja svojom voljom migrira, prelaze s puste zemlje tražeći plodno tlo za rad i svijanje ognjišta, tako to zvuči, a tako to, da, definiraju i rječnici. I Hrvati su također migrirali, spuštajući se sve do mora prije svih tih silnih opjevanih stoljeća, zar ne? Jesmo li onda migrirali, treba pitati Europu, i devedesetih? Ili smo bježali? Malo me prestravljuje ta hladnokrvnost medija kojom boje samo naoko senzacionalne vijesti o Sirijcima koji pokušavaju preko Makedonije doći do zemalja zapadne Europe. Pogledajte kako su Makedonci nehumani, suzavcem na migrante! Opet - migranti. Ali ne, to nije organizirana skupina stočara iz sedmog stoljeća koja mirno na svom blagu traži pitku vodu i plodno tlo.
To su ljudi koji svjesno riskiraju život, znajući da će ga potencijalno ionako izgubiti ako ostanu tamo odakle bježe, koji potplaćuju najčešće novcem koji nemaju, koji se penju na brodove koji ih ne mogu primiti, na brodove krijumčara, kriminalaca koji uzimaju po tisuće eura svjesni da možda te očajne ljude vode ravno u smrt, u utapanje, u ruke policiji. Sjećam se da je jedan dan majka odlučila da idemo njezinoj prijateljici u Sloveniju. Predstavila je to kao izlet - barem sam ja to tako, već tada pretjerano romantična, doživjela. A i mama je uvijek bila dobra u pričanju bajki. (Kasnije će se ispostaviti da mi je tu učinila medvjeđu uslugu). Izlet, malo produžen, na jeseni okupanim poljanama slovenskog pitoresknog sela. Baka ide s nama, kao pratnja, dakako, a mi se, djeca, igramo u sijenu i trčimo slobodno za psima, što nekako u Zagrebu nismo dugo, između svih onih zamračenja i uzbuna, očevih čudnih odlazaka u (nama) još čudnijim uniformama, u zoru, dok bratu i meni pluća i nos udišu prve prave uspomene na rat, miris podruma - nikad kasnije nisam bila sposobna sići dolje, ne, uvijek sam između ukiseljenog kupusa i starih sanjki vidjela samo jedno - spavaonice.
Gdje smo, zaboga, pitala bih se, svi stali? Gdje su baka i dida spavali? A mama? Odgovor je, dakako, nisu spavali, ali i to sam spoznala kasnije. Vratimo se bajkama. Trčkaramo tako mi slovenskim poljima, za nama trči pas, a moja baka paralelno rukama glatkim od krema koje je pobožno koristila otvara pomoć za izbjeglice. A tamo je neka hrana, mesni narezak i paštete, sve nešto što ne volim, kila šećera, brašna i riže, papir za wc. I tada me udari - pa kako je to za nas? Pa mi to sve imamo - imali smo, pardon - tamo negdje drugdje. Srećom, taj naš “izlet” nije dugo trajao, iako ga ne bih znala izbrojati u danima. Znam samo da smo se vratili u grad koji nije bio napadnut, u grad koji je igrom slučaja imao takvu geopoziciju da ostane nerazrušen, neopljačkan. No, vrlo su brzo moje rođakinje iz Sarajeva bile u poziciji da im trebaju paketi pomoći.
Doista trebaju, a kasnije - paketi više nisu mogli stići do njih. Oni koji su pobjegli, bili su izbjeglice. I kako je moguće da samo dvadesetak godina kasnije, mi koji smo, manje ili, nažalost, na savjest zločinaca, i na pravdu Boga, više, na svojoj koži okusili kako je to drhtavih njegovanih ruku otvarati pakete jer ne znaš hoćeš li imati što jesti za par dana, uopće raspravljamo o tome treba li pomoći ljudima koji su danas radije na podovima u tuđim parkovima, ili na 45 stupnjeva nasred Mediterana koji će ih, ako zapuše jugo, možda i progutati? Suzavcem? Mecima u zrak? Raspravom o zidu? Uopće pitanjem trebamo li pomoći?
Kako je moguće da ijedan komentar ispod članaka o “migrantima” može biti bešćutan, a srca i granice (u namjeri i želji) zatvorene? Ali kriza je, kažu stručnjaci, jer u Europi nema mjesta za milijune gladnih, potrebitih, očajnih. Taj stari mastodont od našeg kontinenta, mehanizam koji funkcionira po svojim nepropulzivnim pravilima, guši se pod navalom drukčijeg. A onda ti isti drukčiji, friška povijest je pokazala, uzvraćaju udarac paničnom potrebom za očuvanjem svog identiteta, gotovo odbijanjem asimilacije. I kad se okrene ogledalo na tu stranu, korištenje onog izraza “migranti” postaje gotovo jasan, vide mu se obrisi.
Ljudi koji stoje na rubu propasti, uplašeni za vlastiti život, u borbi za vlastiti život, traže otvorene granice, mogućnost, priliku, traže pomoć. Što je rješenje? Što je rješenje, čak i ako mi kao građani ne dovedemo u pitanje našu humanost, socijalnu stranu i moralne vrijednosti (a iskreno se nadam da nećemo)? Ima li prostora da briga o izbjeglicama ne postane slučaj, nego standardan dio organizacije života i politike u Europskoj uniji? Ima li prostora, ne samo u Europi, nego u nama? ŠTO je rješenje, pitam opet, sad već nervozno naglas, ali Google ovaj put ne nudi odgovor.
.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....