JELENA VELJAČA Meni su od pijane tenisačice 'mrtviji' i 'pijaniji' djelovali oni u HDZ-ovom stožeru koji su prije par tjedana slavili pobjedu koja to nije

Kraj kalendarske godine je neko idealno vrijeme za podvlačenje računa. Ili smo se barem tako navikli. Kad sam bila klinka - sjećam se još uvijek jasno - za mene je to bio deveti mjesec, i to s naglaskom na onaj dan kad bi me roditelji konačno (i na svoju silnu muku, shvatila sam tek godinama kasnije) odveli u jednu od knjižara Školske knjige, najčešće onu u Savskoj, da odaberemo bilježnice za školu, ponekad i knjige, ako nisu bile darovane ili posuđene, te naljepnice i - kako se ono zvalo i koriste li klinci još to danas ili je to zastarjeli relikt iz ranih devedesetih - ah, da - OMOTI za školske knjige i bilježnice! Tresla sam se od uzbuđenja i istovremeno, kako to obično biva kad je u pitanju uzbuđenje bilo koje vrste, podvlačila crtu i polagala račune nevidljivoj sili koja upravlja našim svemirom.

Bit ću urednija, stranice knjiga mi neće “imati uši”. Prestat ću biti kampanjac (ne znam kako sam to zamislila - ali u to vrijeme, pretpostavljam, nisam bila svjesna da je u pitanju karakter koji se ne mijenja samo tako, odlukom u gužvi knjižare, u nadi da ću za tiho obećanje Bogu za kojeg nisam sigurna postoji li od majke dobiti onu skupu bilježnicu s tvrdim koricama). Bit ću koncentriranija na satu (za ovo vrijedi isti znak “nemogućnosti” kao i za prethodno obećanje).

Dok su moji očajni, izluđeni i najčešće posvađani roditelji stajali znojni u redu s drugim jednako očajnim, izluđenim i posvađanim roditeljima, meni su kroz glavu prolazile sve greške koje sam napravila tijekom protekle školske godine, svi testove iz matematike koje je zapravo napisao Matija, šaljući mi zgužvana rješenja papirićem dok profesorica ne gleda, svi satovi fizike na kojima sam umirala od dosade, sve izmišljene menstruacije samo zato da svoje premršavo, dječačko tijelo bez doslovno ijedne obline ne bih morala pokazati pred ostatkom razreda u trenirkama koje su i dalje, tih davnih ranih devedesetih, bile jasni ostaci socijalizma, sive i bez ikakve strukture (a neke su, poput moje, imale i Zagija nemušto otisnutog na prsima). Vremena su se promijenila.

Pitanje je hoće li moja kći, kad krene u školu za jedno sedam godina, uopće kupovati bilježnice, ili ćemo slagati tajne paktove s Boginjama oko novih, skupih, nezasluženih ali željenih, aplikacija za svoj tablet. Vremena su se promijenila čak i utoliko što mi se čini da akademska godina više nije vrijeme za podvlačenje crte - ne, to se sad, u katoličkom, no često bezbožnom društvu, u demokratskom društvu bez vlade, danas radi pred blagdane, prije obljetnice dana kad nas je spasio Krist svojim rođenjem. Od najseksi muškaraca godine do najmoćnijih parova s naslovnica, preko najbolje odjevenih, do osobnih poraza i pobjeda. Društvo se nekako fokusira na ono vidljivo - najspektakularnija vjenčanica i sportska pobjeda, a ono što ga mijenja i formira, gotovo da ostaje skriveno ispod velike gomile šarenog smeća koje je na prvi pogled uočljivije.

Primjerice, od “najseksepilnijih frajera godine” mnogo mi je zanimljiviji, to isto jutro koje sam visila na netu uz kavu i trudničku žgaravicu, bio članak o poljskoj tenisačici kojoj, nažalost, ne znam točno prezime, a religija mi zabranjuje da još jednim klikom podignem razinu popularnosti tog članka. Kaže taj besmisleni, ali opasni tekst: poljska tenisačica, sestra uspješnije poljske tenisačice, napila se toliko da ju je dečko (nismo, doduše, saznali čiji je on brat) morao iznositi iz kluba. Fuj, užas, strahota, sram je bilo, uništena joj je karijera, i tako dalje.

Cijeli je besmisleni tekst popraćen fotografijom neke mlade djevojke u rukama naočitog momka - da ne znam kontekst, rekla bih da je fotografija prilično zapravo bajkovita. Djevojka je - tvrde upućeni novinari koji, pretpostavljam, ipak nisu bili plaćeni da za nepoznatu, devedeset četvrtu tenisačicu s ATP liste, stoje ispred nekog kluba izvan Hrvatske i prate svaki njezin pokret, bio pokrenut alkoholom ili ne, već su tekst prenijeli iz jednako nazadnog i konzervativnog (čitaj: strogo katoličkog) poljskog društva - ups, pardon, medija - bila mrtva pijana. Koliko god sam buljila u tu fotografiju, nisam se mogla oteti dojmu da su mi “mrtviji” i “pijaniji” djelovali oni u HDZ-ovom stožeru koji su prije par tjedana slavili pobjedu koja to nije, na koljenima, s novčanicama na čelu (pršut smo uspjeli ostaviti iza sebe nakratko, čini se), znojni pužući po prljavom podu u odijelima koje zasigurno nisu sašile žene iz Kamenskog.

Tako muškarci slave, uz hitove koje ja samo mogu zamisliti, jer na portalima, srećom po moje nerođeno dijete, nisu puštali live streamove slavlja. No to je u duhu onog grdovićevskog “biti muško”. Napraviti dijete pa ga jedva priznati, padati s pozornice, zabiti se autom koji vrijedi u prosjeku više od svakog stana za koji smo se zadužili u “švicarcima”, nastavite niz. To je i dalje “muški”, kao što je muški svađati se javno, davati “high five” nakon neuspjelog formiranja sabora, kad je sve jasnije da će država ostati bez vlade (napisala bih “u bezvlađu”, ali nije li zapravo tako i kad imamo vladu?).

I sada kada su se konačno upalile adventske lampice (koje, da se razumijemo, obožavam, no čija ljepota ne može nadoknaditi niti isključiti užas kaljuže u kojoj živimo, ali, srećom, stvar funkcionira i obratno), mi podvlačimo crtu i rezimiramo godinu. Bilo bi poražavajuće, ali iskreno, kad bi se mediji bavili takvim “novogodišnjim listama”.

I kad vijesti ne bi bile “žena se napila, uništena joj je karijera”. Zašto mi se ta fotografija mlade cure u rukama svog dečka toliko urezala u sjećanje? I sama sam jednom bila u točno takvoj situaciji. Srećom, nije bilo ni poljskih ni hrvatskih fotografa u blizini, i jedina su publika bili moji psi i taj dečko. Ujutro sam se probudila s užasnim osjećajem srama - znate sve ono što slijedi iza pijane noći - a da stvar bude gora, dečko koji me prenio preko praga nije bio moj dečko, ali zaista mi se sviđao.

Napisala sam tisuću redaka isprike, i sjećam se živo, prije no što sam poslala poruku, shvatila sam da lažem jer govorim: nisam ja takva inače. I nisam. Ali zašto sam se toliko kudila? Jer sam žensko? Jer moram u dobrom kostimiću biti pristojno počešljana u prvoj klupi sabornice? Izbrisala sam taj kontekst, ispričala se iskreno ali bez prevelikog patosa, duboko udahnula, i otišla na poslovni sastanak u deset. Karijera mi nije propala, a dečko u pitanju je ubrzo postao - moj dečko. Nije bilo osude, kao u komentarima ispod članka o Poljakinji, nije bilo užasnutih komentara kao u tom suludom tekstu. Naravoučenije veli: bitna je publika. Ali bitno ju je i odgojiti.