MAČKA U VELJAČI

JELENA VELJAČA Kako je moguće da su žene koje ne trepnu okom oko dionica od milijun kuna u stanju pasti u afan zbog toga što ON nije nazvao?

U jednom je trenu vidim kako riče na suradnike, hodajući po svom uredu kao lavica, držeći pod kontrolom i taj ured i sve one urede u susjednim zemljama za koje je također odgovorna, sipajući strah u kosti svima onima koji misle da posao nije odgovornost, nego pravo. Vidim je kako organizira, kako misli na deset kolosijeka, poput operativnog sustava Windows, kako paralelno “vrti” nekoliko prozora, što svjesno, što podsvjesno, kako bez znoja pod rukom na bijeloj svilenoj košulji i bez drhtaja rješava ključne probleme dana, i onda je čujem kako meni na kavi, očajna, izbezumljena, pogleda koji sliči oposumskom iznenađenju kaže šaptom: - Nije mi se javio od sinoć! Da mu pišem? Da se ja OPET prva javim?! ŠTO da radim? Misliš da će se javiti?! - zatim me prima znojim dlanovima, u nadi da njegova šutnja ipak ne znači ono što većinom znači a to je: “He’s just not that into you.” Žene su čuđenje u svijetu, zaista jesu. I dok nam je emancipacija donijela karijerne prilike i mogućnosti, koje smo, neke od nas, odlučile iskoristiti do maksimuma, nije nas učinila jačima u emotivnom smislu, kad su u pitanju odnosi s muškarcima. Biologija? Jesmo li i dalje nekako instinktivno svjesne da nas je više i da samim time oni biraju, kao u graničaru, sjećate se, pa uvijek postoji onaj srah da ćeš ostati zadnji i pripasti ekipi koja te zapravo ne želi?

Jesmo li i dalje obdarene biološkim satom koji nam nečujno šalje okrutne poruke, poput onih skrivenih marketinških - ako ne požurite, ostat ćete same i bez vlastitog doprinosa nastavku vrste? Racionalno, znam da je ta teorija pogubna, i po ženski rod, a i po moje psihičko zdravlje. Racionalno, kad dođe jutro, a ja izađem iz frizerskog salona s besprijekornom frizurom i uputim se na kavu s jednako tako briljantnim ženama, duboko vjerujem da smo prevladale fokus na muškarce. No zašto je onda toliko žena kojima se ja divim sposobno biti moćno na poslu, a istovremeno slabo kao breza na ovoj užasnoj buri koja se digla prošli tjedan u privatnom životu? Žena koju sam opisivala na početku teksta je stvaran karakter, generalna direktorica velike strane firme, duhovita i britka, obrazovana i samostalna.

Međutim, kad su u pitanju afere srca, pretvara se u ranjenu srnu. Ona nije izoliran slučaj. Mnoge moje prijateljice u sebi nose taj paradoks. I sama sam sklona toj vrsti dijade - na poslovnom sam planu s vremenom toliko očvrsnula (da ne kažem ogrubjela, jer taj pridjev sa sobom nosi jednu vrstu ružnoće koja predmnijeva da sam izgubila dozu ženstvenosti i nježnosti, što ne smatram točnim), da sam sposobna, odgovorno tvrdim, prosurfati kroz gadne poslovne krize a da ne trepnem, da ne pustim suzu u wc-u televizijskog studija (bilo je takvih slučajeva u prošlosti, priznajem) i, ono najbitnije - da nečiji šovinizam, nepravdu ili jednostavno loš dan ne doživim osobno; međutim, kad su u pitanju privatni odnosi, ljubav ili prijateljstvo, svejedno je, i ja samu sebe ulovim u tome kako se tresem pred osjećajem da sam možda u sukobu s nekim do koga mi je stalo, da je na pomolu konflikt.

Kaže moja prijateljica koja isto već dobrih dvadeset godina radi na svojoj poslovnoj strani: “Odgovor je logičan. U poslu tražimo poštovanje i novce kao nagradu, u ljubavi - pa, ljubav. Ulog je jednostavno veći.”

I koliko god se takvo objašnjenje čini posve prirodno, ne mogu a da mi ne smeta što je ta vrsta slabosti (koja se banalno može svesti na pitanje “hoće li nazvati”, ali u stvarnosti, to je mnogo više od toga, to je jedna vrsta straha od odbacivanja i nesvjesnog stavljanja same sebe - odnosno ženskog lika, ako ćemo teoretski, u submisivnu poziciju), postavlja žene u dinamiku u kojoj nas, ako ćemo posve otvoreno, i prikazuju mnogi popkulturni mediji iz ljubavno-površne niše: chic lit, rom-comovi, televizijske serije bazirane na tome kako djevojke iz predgrađa zamišljaju živote djevojaka iz velikog grada - bez obzira na to što radimo i kako radimo, svaka od nas ima slabu točku, a to je privatni život.

Nedavno sam svjedočila komentaru privatnog života jedne moje kolegice (izuzetno uspješne u svojem poslu, koji je istovremeno i kreativan i zahtjevan).

Sama činjenica da su njezine veze poznate kao intenzivne i pomalo nesređene, a ona sama pogubljena u jazu između toga treba li ili ne treba partnera po svaku cijenu (što je gotovo hamletovsko žensko pitanje današnjice), jedan se naš zajednički poslovni suradnik usudio komentirati da je ona pomalo nestabilna. Iako smo ga svi u kolektivu žestoko osudili, a oni koji su trebali, i začepili mu usta, nisam mogla, kako bi Carrie Bradshaw rekla, a da se na putu kući ne zapitam, koliko je ta dilema s kojom se sve suočimo prije ili kasnije - život bez partnera ili žrtva za partnera, nešto što nas oslabljuje. Zašto smo u stanju voditi tvrtke, privatne klinike, operacije, što vojne, što medicinske, države i dućane, produkcije, setove, kazališta, trupe, škole, a nismo u stanju ne zadrhtati kad začujemo zvuk poruke na mobitelu? Drži li nas u šaci ljubav, naučeno ponašanje po kojem smo vrijedne samo ako smo se dokazale i kao poželjne, voljene žene, ili biologija?

Kako je moguće, pitala me na jednoj kavi Rebeka, da su žene koje mogu ne trepnuti oko dionica u vrijednosti od milijun kuna u stanju pasti u afan zbog toga što netko nije nazvao? Nisam znala odgovor, ali sam znala, iako me to ispunjavalo stidom, da ni sama nisam imuna na to što je opisivala Rebeka. Ta slabost, potreba za ljubavlju, koje sam se lišila još na fakultetu u profesionalnim odnosima, pratila me, iako sam je dobro skrivala i vječno se s njom borila, dugo godina u mojim odnosima.

Popuštala sam i bojala se - ono što nikad ne bih radila na poslu. I još gore: zatvarala oči, pristajala na suluda rješenja kriza. Da je od mene tako nešto tražio moj producent, rekla bih mu da... pa, nikada to ne bi tražio. Gdje je korijen problema? Sve dok žene koje su same ne budu doživljene kao da su odabrale bolju verziju scenarija svog života, a ne kao da su nesretne u ljubavi i posljedično - jadne, sve dok se društvo ne navikne da smo svi sami sve dok ne naiđe netko s kojim je život bolji od kvalitetne samoće, dok se ne promijene teme ljubavnih romana i serijala, bojim se da će zvuk poruke na mobitelu i dalje biti najiščekivaniji zvuk ženskoga svijeta.

“Petak je navečer”, napiše moj šef odgovor na jedan grupni mail dok sam završavala ovaj tekst, “ajmo o tome u ponedjeljak.” Jasno, pa što drugo, pomislila sam, nije mi ni palo na pamet da odgovorim. Ne zato što mi nije stalo, shvatih. Nego zato što mi je jako stalo do sebe same.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 17:36