Ne samo Banski dvori, nego se i Pantovčak sada pretvorio u pravi inkubator kaotičnog stanja koje se s vrha države distribuira narodu. Predsjednica Republike pokazala se potpuno nezainteresiranom za dramatično pogoršavanje političkih odnosa u državi za koju je odgovorna. Štoviše, nekim svojim potezima sudjeluje u produciranju političkog meteža i moralne zbrke. Umjesto da funkcionira kao čvrsta točka sustava, kako je djelovala u onom kratkom vremenu postizbornih natezanja, Kolinda Grabar-Kitarović mogla bi se pretvoriti u faktor destabiliziranja poretka.
Novoformirana je Vlada uspjela da rekordnom brzinom, u tri tjedna, državu naseli košmarom kakav ovdje još nije viđen. Premda je pometnja i neuređenost na neki način prirodno stanje Hrvatske. Nije se ova država baš nagledala reda i poretka. Ali, kakofonija i rusvaj što ga proizvodi kabinet premijera Tihomira Oreškovića, s njegovim organizacijskim ekstenzijama, sve je nadmašio. Kovanje nove Vlade pokazuje se kao glavinjanje i raspadanje političke vlasti. Kroz prašumu ministarskih izjava teško se probiti. Kadrovska politika - jedva prolazan labirint. S jednom će politikom na Markovu trgu omrknuti, a s nekom potpuno drugačijom osvanuti. Lustracija da ili ne, registar izdajnika također, teritorijalni preustroj i ukidanje županija, način imenovanja direktora javnih tvrtki - to su samo neke od tema oko kojih se javno tuku. Planovi su im međusobno potpuno suprotstavljeni. Stalno sami sebi skaču u usta.
Nikada ni jedna vlast u Hrvatskoj nije unutar sebe bila toliko podijeljena. I nikada nitko nije uspio da takvom brzinom mobilizira nezadovoljstvo javnosti. Uobičajeno postizborno smirivanje ovom se prigodom nije dogodilo, nego je otvoren novi krug političkih tenzija i sukoba. Još se pravo nisu ni razmjestili po uredima, a državu su već pretvorili u bojišnicu svojih ideoloških ratova. Umjesto medenog mjeseca s javnošću, normalnog nakon formiranja svake nove vlasti, nova garnitura na čelu hrvatske države rapidno sužava krug podržavatelja i svojim revanšističkim i provocirajućim potezima već mobilizira ozbiljan otpor.
Kao da sve to ne vidi i ne čuje, kao da urušavanje unutarnjopolitičke stabilnosti ne spada u njenu zonu odgovornosti, predsjednica je udarila brigu na veselje. Dok se država trese, predsjedničku je dužnost pretvorila u vrijeme sporta i razonode. Glavna joj okupacija rukometna vrsta i njeni rezultati. Od šefice države moglo se čuti kada je sve nosila njihov dres i koliko je to pomoglo njihovim pobjedama. Ali nije se moglo čuti ništa o ugrozama koje se valjaju Hrvatskom. Ni riječi o maršu tisuća s ustaškim pozdravom na usnama posred Zagreba, koji pravo na slobodu izražavanja tumače kao slobodu govora mržnje. Ni spomena o idejama stvaranja registra nacionalnih izdajnika. Još manje o relativiziranju antifašističkih temelja države. Primila je i veselo pozirala u društvu momaka koji su se u Hrvatsku vratili s medaljom na prsima, ali nije našla vremena ni volje da u znak solidarnosti primi jednu istaknutu novinarku, doajenku s Prisavlja, kojoj rulja pod prozorima poručuje izgon iz Hrvatske. Kao da je država njihovo privatno vlasništvo! Premda su joj usta inače puna medenjaka o potrebi zajedništva, loženje lomače za spaljivanje nekih novih vještica ignorantski je prešutjela.
Zašto se Kolinda Grabar-Kitarović ne smatra pozvanom oglasiti o političkom kanibalizmu koji ugrožava političku normalnost države?
Zašto nije pozvala na stišavanje uzavrelih ideoloških strasti?
Zašto mirno gleda kako verbalni građanski rat, koji već dugo bjesni Hrvatskom, prelazi u novu fazu kad se čini da ni oružane bitke više nisu isključene?
Njeni su prethodnici znali da funkcija šefa države nije samo beskonačna parada. Da nekad valja izaći pred narod i preuzeti odgovornost, možda i za nepopularne poruke i odluke. Kad su se 2000. Hrvatskom zavaljali antihaški prosvjedi, a ondašnjem šefu države i premijeru deseci tisuća ljudi na masovkama prijetili smrću, Stipe Mesić povukao je potez koji nije bio bez rizika. Umirovio je grupu generala koji su pučistički intoniranim pismom pozivali na pobunu protiv legalno izabrane vlasti. Ohladio je glave i zaustavio destrukciju države. Kad se zavaljala antićirilična histerija, tadašnji je predsjednik Ivo Josipović pokušavao smiriti situaciju u Vukovaru. U više je navrata sudjelovao u saniranju političkih i društvenih tenzija. Posredovao je oko veteranske pobune u Savskoj, bezuspješno; s nešto više uspjeha kad su radnici sisačke rafinerije digli bunu zbog planova o gašenju tamošnjih postrojenja… Kolindin se dvor takvim tricama i kučinama ne bavi. Predsjednica ne prlja ruke politikom. Barem dok njeni interesi nisu u pitanju.
Jer, dok je gromoglasno šutjela o recentnim događajima, zbog kojih se i Bruxelles počeo zabrinuto raspitivati što se to zapravo događa u Hrvatskoj, predsjednica se stiže baviti tajnim službama. Iz petnih se žila uprla smijeniti šefa SOA-e, bijesna jer je ulovljena u razgovoru s osobom koja je bila pod tajnim mjerama prisluškivanja i praćenja. Premda su svi detalji tog slučaja nepoznati javnosti, nemoguće je ne postaviti pitanje zašto se šefica države našla u tako delikatnoj situaciji. Vjerojatno ne zato jer nije imala indicija da bi njen sugovornik Zdravko Mamić mogao biti pod mjerama. Kolinda Grabar-Kitarović našla se u neugodnoj situaciji unatoč tome što je morala imati neka upozoravajuća saznanja o svom prijatelju. Kao što ih ima i svaki drugi građanin Hrvatske. Mamićev boravak u Remetincu, kao i činjenica da ga pravosudna tijela terete za mutne poslove općepoznate su stvari. Problem je što predsjednica takvo društvo smatra primjerenim. Što je od ljudi s pravosudnim repovima spremna primati poklone. Što ne vidi ništa suspektno u činjenici da joj netko takav organizira rođendansku proslavu.
Da nije predsjednica Republike, Kolinda Grabar-Kitarović imala bi pravo da sama bira svoje prijatelje. Ali, kao predsjednica nema pravo da svojim prijateljstvima dovodi u pitanje funkciju koju obnaša. Da nema potrebnih skrupula prema svom položaju i da bi se mogla naći u problemima pokazala je od prvog trena, od svoje inauguracije, kad je na listu uzvanika uvrstila vrlo dubiozno društvo, osobe za koje se zna da su objekti interesa DORH-a ili vole crne uniforme. Zoran Milanović u tom je pogledu potpuno u pravu kad kaže da onaj tko polusvijet smatra svojim prirodnim miljeom ne smije kukati kad upadne u policijske mjere. Zato smjenu šefa SOA-e treba gledati prije svega kao pokušaj predsjednice Kitarović da za sebe prisvoji status nedodirljivosti. Volju za položajem potpune intaktnosti, svojevrsnim teflonskim premazom, već je pokazala kad je bijesno napala Povjerenstvo koje se bavi sukobima interesa hrvatskih političara, i to zato jer je primijetilo da je nekim aspektima trošenja sredstava preostalih iz njene izborne kampanje “povrijedila načela obnašanja javne dužnosti i vjerodostojnost predsjednice države”.
Skandalozna odluka o seriji pomilovanja još je teži problem. Pogodovanje dileru droge, inače prijatelju svog tragično preminulog sina, platio je samo Vladimir Šeks, dosadašnji savjetnik na Pantovčaku. Ali na listi onih koje je milost Kolinde Grabar-Kitarović spasila od zatvora ima mnogo problematičnijih slučajeva. Oprost je dobio čovjek povezan s njenim financijerima. Konkretno, čovjek koji se sukobio sa zakonom, pa je i osuđen zato što je oprostio kredit najvećem donatoru predsjedničke kampanje gospođe Kitarović. Zatim, jedan od HDZ-ovih tajkuna, koji godinama bježi od zatvora i pravomoćno dosuđenog plaćanja počinjene štete. U svakoj normalnoj zemlji takve bi usluge koje je teško opravdati bile više nego dovoljne za pokretanje odgovornosti predsjednice države. Prije tri godine tadašnji predsjednik Njemačke Christian Wulff podnio je ostavku zbog sumnje da je zloupotrijebio svoj položaj. Premda je kasnije dokazao nevinost, čim je na njega pala sjena sumnje, sam se povukao jer je, kako je objasnio, izgubio povjerenje građana. Hrvatska predsjednica nekim svojim potezima ruši povjerenje građana u institucije države, čiji bi čist obraz i stabilnost baš ona morala čuvati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....